Glad, siromaštvo, glupost, pohlepa, laka zarada... To je samo djelić razloga zbog kojih mnogi ljudi uništavaju ono što je od sviju nas, MORE. 

Čovjek, kad se zaljubi u more, postaje jedno sasvim drugo biće - biće koje ulazi u novi element za koji nije biološki prilagođeno da bi moglo ploviti, loviti, roniti. Za svako uživanje mora čovjek je morao izumiti neku napravu kojom će more lakše iskoristiti.  Kada smo prvi put kročili na morsku površinu izmijenili smo njegovu srž života. Svojim napravama i postupcima dovodimo morske stanovnike u bezizlaznu situaciju, jer morska bića svojom evolucijom ne mogu pratiti naš tehnološki razvoj i stoga svakodnevno daleko zaostaju za ljudskom pohlepom.
Riba se može loviti na milijun načina, i svaki od tih načina neposredno utječe na smanjenje ribljeg fonda. Športski ribolov - onakav kakav bi trebao biti - sigurno je najmanji krivac za nestanak ribe. Pravi športski ribolovci koji poštuju propisanu veličinu, količinu i lovostaj za vrijeme razmnožavanja sigurno su jedini junaci ove priče.
Ne mogu da se ne zapitam što je bolje za more: uhvatiti pet lubina od 4 kg ili pet lubina od 1 kg? Po hrvatskom zakonu dopušteno je uhvatiti  5 kg + jedna riba (koja može biti kapitalac), dakle možete uloviti dvije od 4 kg ili svih pet od 1 kg. Oni što se striktno drže zakona na žalost će u ovom slučaju napraviti više štete, pogotovo ako se love manji lubini, a dopušten je izlov primjeraka od 23 cm (oko 25 dkg). Koliko se takvih smije uhvatiti? Naravno, u svakom zakonu postoje stavke koje se mogu čitati na način koji odgovara onome tko ga čita. Pravi športski ribolovac je onaj koji će selektirati ulov na način koji će moru nanijeti najmanje štete. Ribolov bi trebao biti izrazito usmjeren u svrhu uživanja u ambijentu. Ako ste već ulovili velikog lubina, čemu nakon toga loviti manje primjerke? Svaki športski ribolovac mora naučiti uživati u (pro)puštanju ribe, jer je to jedina budućnost za more. Naravno, idealno za budućnost bilo bi da većina malih ribara prijeđe ili u profesionalne ili u športske ribare. S mojim mišljenjem sigurno se neće složiti većina malih ribara, no neka i oni napišu članak kojim će dokazati suprotno. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a moje je to da su mali ribari većinski krivci za legalni nestanak priobalnih vrsta ribe. Naravno, ne govorim o osobama imenom i prezimenom nego o izlovu koji je legaliziran takvom vrstom ribolova. Takav zakon dovodi samo do jednog neorganiziranog tržišta, koje potpomognuto nikakvom kontrolom šteti i profesionalnom ribarstvu i državnim resursima, a u konačnici i športskom ribolovu. Zapravo je kontrola ovakvog načina ribolova gotovo nemoguća.
Profesionalni ribolov zakonsko je iskorištavanje državnog resursa u poljoprivredne svrhe. Sam ribolov neophodan je u današnjem svijetu za hranidbeno preživljavanje naše vrste, i zato je sva uništavanja morskog fonda koji ovaj ribolov donosi teško osuditi. Profesionalni ribolovac u jednom zapasu može uloviti toliko gofova koliko prosječni rekreativac neće čitav život ni vidjeti. S druge strane, uspjeh profesionalnih ribara u Jadranu toliko je raznolik da jedni broje novac a drugi dugove. Prav(n)a ribarska država mora štititi svoje interese do krajnjih granica, a teško ih je štititi daleko od mjesta događaja. A ubjeđivati profesionalne ribare da ne izlovljavaju riblju mlađ i da misle na budućnost mora (a ne samo na zaradu) je kao da objašnjavate roju pčela da uzima med samo sa cvijetova kadulje. U nekim slučajevima, kao u lovu koćom, ne može se izbjeći izlov velikih količina riblje mlađi koja u procesu sigurno ugiba i šmrkom se vraća natrag u more.
No, za razliku od ljudskih zakona, zakon prirode ima puno veći utjecaj na izlov. Kad se smanji broj zečeva smanjit će se i broj lisica, i upravo se to događa na našem moru. Koće se pretvaraju u turističke brodove, dojučerašnji ribari uslijed nerentabilnosti okreću se drugim zanimanjima... Lov tramatom ili ludrom je druga priča, i svima je jasno da je to posve legalno istrebljenje lokacije. Svaki ribolov ima svojih dobrih i loših dana, no zna se koliko je dana potrebno za isplativost u takvom lovu. Tramatari potpomognuti roniocima su pošast koju treba hitno zaustaviti, a neke općine su već zabranile tu tragediju.
Možda su ove riječi malo preoštre za sve one koji se savjesno odnose prema moru, no njima je sigurno jasno da su u mikroskopskoj manjini jer se more već dugi niz godina nesavjesno iskorištava, i to je vidljivo svakome osim onima koji žmire na oba oka - slučajno ili namjerno.
Zapas sitnih komarči dogodio se nedavno na Braču. Nitko za to ne zna, nitko nije ništa vidio ni čuo, a more je ostalo prazno za stotine i stotine komarči od 15 deka. Onaj tko (ni)je vidio, sve i da je imao najbolju namjeru nije mogao prijaviti slučaj jer je sve bilo po zakonu.
Pravi majstor od vrša zna kako se lovi riba vršama. Efikasno postavljanje vrše, biljni pokrov, ješka skoro nije ni potrebna. Već godinama nemoćno promatram što se zbiva pred mojim očima, i jednostavno ne mogu vjerovati da je to moguće. Jedan ribar (a to je tek kap u moru) ima stotine vrhunskih ručno rađenih vrša. Roneći na lokacijama gdje se nalaze, često sam zavirivao u njih i vidio bezbroj sitnih riba koje su na prijevaru u njih zarobljene. I to vrste koje su mogle narasti i deset-dvadeset puta veće! Taj je akvatorij upornim izlovom tijekom godina toliko osiromašen, da se ribu i ne isplati loviti. Male ribice koje se nastane na tom dnu nakon ulaska u vršu silom pokušavaju pobjeći, a one koje uspiju ostaju deformirane i ranjene. U okolici vrša mogu se vidjeti desetci vrsta kao npr. picevi i šarzi, koji su toliko ozlijeđeni da se mogu uhvatiti rukom. No sve to mu nije dostatno, pa taj mali ribar ima još i desetke neoznačenih mreža koje su 24 sata dnevno u moru.
Lov dinamitom i trajne posljedice takvog barbarizma koje se godinama ne mogu popraviti su jednostavno užas koji prelazi granice kriminala. Slavni Nobel se pokajao kad je vidio što je izumio, no primitivni ljudi koji zaslužuju samo da im prsti lagano otpadaju dok uništavaju morsko blago nisu ni blizu osviještenosti iz 19. stoljeća u kojem je Nobel živio.
Ono što svaki ronioc treba učiniti, da bi u najmanju ruku sačuvao vlastiti život, je da se raspita o lokacijama na kojima namjerava roniti te da izbjegava one koje su ili mogu biti meta dinamitaša. Ponajprije po bonaci, kada se lakše može brumavati (primamljivati) riba na nekoj punti. Znam za veliki broj slučajeva u kojima su stradali ronioci, plivači i turisti koji su se nesretnim slučajem našli u blizini eksplozije. Oni koji su izbjegli smrt imaju trajne posljedice. Uslijed detonacije dolazi do nagle promjene tlaka pod morem, svi organi i šupljine ispunjene zrakom stradavaju u naletu detonacijskog vala. Organizam živog bića jednostavno nije građen da može podnijeti tako naglu promjenu, i nije se moguće od nje zaštititi ni na jedan način. Što se dalje nalazimo od epicentra to je veća vjerojatnost za preživljavanje, a udaljenost do 200 metara od mjesta eksplozije dovoljna je da vas ubije ili ostavi teške posljedice. Ribama uglavnom stradava mjehur, pa su one ribe koje ga nemaju relativno zaštićene od ovog vandalizma - pod uvjetom da nisu na otvorenom i da ne dožive šok što ga izaziva udar na bočnu liniju. A najveća tragedija u ovom slučaju je da krivolovac najčešće samo ubije veliku količinu morskih organizama, pokupi nekoliko riba koja su isplivale na površinu, dok ostatak padne na dno i ugine bez ikakve koristi za počinitelja.
U lovu plave ribe plivaricama također dolazi do uporabe dinamita. Srdele i inćuni koji su najčešća ciljana lovina ovih ribara ponekad se nalaze na dubinama većim od one koja je najbolja za zatvaranje mreže. Plivarice najviše love iznad dna koje se nalazi na 70 - 90 m dubine, a kada se riba drži duboko teško je uloviti pa se sa broda baca dinamit. Vjerojatno ošamućena dinamitom, riba dolazi pliće ravno u mrežu. Plivarica koja baci dinamit onemogućit će ulov svim obližnjim plivaricama, kojima će riba pobjeći.
Onečišćenje mora neizbježna je pojava, koja zbog velikih količina kemijskog otpadnog materijala ima svoj danak u uništavanju morskih organizama i narušavanju prirodne ravnoteže. No, što reći za ljude koji upravo takva sredstva koriste za lov? Još od davnih vremena u ribolovu se koriste prirodni otrovi iz nekih biljnih vrsta naših krajeva. Otrov bi se pustio u neku zatvorenu uvalu, gdje bi brzo djelovao na ribu koja bi osljepljena i ugušena bila lak plijen. Na sreću, taj se prirodni otrov brzo razgrađivao i nestajao dok se u današnje vrijeme koriste nedozvoljena sredstva koja ubijaju sve što im se nađe na putu a more ih se ne može osloboditi dugo vremena. Najčešće se koristi čisti klor koji napravi pravi pomor. Koliko nisko čovjek može pasti kad je u stanju takvo nešto napraviti - ne samo da je uništio cijeli jedan mikrosustav, poubijao i pohvatao sve što je tu živjelo i što je trebalo živjeti u bliskoj i daljoj budućnosti, onemogućio drugim ljudima da imaju zadovoljstvo u ribolovu - nego još i truje ljude koji tu ribu kupuju od njega. U lovu hobotnica odavna se koristi modra galica, a odnedavna kojekakvi detrdženti i baktericidna sredstva za čišćenje (Domestos). Modra galica u sebi sadrži bakar koji doduše u moru brzo oksidira i razgradi se - ali u tijelu hobotnice koja udiše taj otrov, kao i u tijelu ljudskog bića koje tu istu hobotnicu konzumira, on ostaje zauvijek. Teški metali se nakupljaju u ljudskom tijelu koje ih se ne može osloboditi, dok jednog dana ne dođe do teških posljedica po ljudsko zdravlje.

U Jadranskom moru zaštićeni su sljedeći mekušci: Prugasta povezača (mitra zonata),  triton (charonia tritonis), prstac (lithopaga lithopaga) i periska ili lostura (pinna nobilis). Ovi školjkaši i puževi dovedeni su na rub istrebljenja, pogotovo triton koji je nekada bio česti puž južnog Jadrana a moguće je i da je posve isčezao. Prstac nije rijedak stanovnik Jadrana, niti bi vjerojatno bio da se nastavi njegovo izlovljavanje, no izlov prstaca ostavlja iza sebe devastirano obalno stanište za stotine vrsta koje su živjele na ili u istom kamenu. Ljudi su lovili prstace do te mjere da su kamenje vadili roneći s bocama i razbijali ga kompresorom. Otkad je izlov prstaca zakonom zabranjen stanje na kamenoj obali se popravilo, no lov se nastavio usprkos velikim kaznama. Za ovu igru potrebno je dvoje, dakle krivnja je koliko na lovcu kamenoklesaru toliko i na kupcu (potrošaču) prstaca zbog kojega se toliko riskira. Dokle god postoji potražnja i dok zabrana uvjetuje astronomske cijene ovih školjkaša, postojat će i ponuda tog "zabranjenog voća". Pametan čovjek ne može se izvlačiti činjenicom da je prstac iz Neuma - čak i da jest, činjenica da se zbog njega uništio komad obale u susjednoj državi ne može nam biti na čast.
Razlog zbog kojeg obalno stanovništvo najblaže rečeno nije sklono podvodnim ribolovcima s puškom su najčešće kojekakvi noćni lovci i kombinacija boce-puška. Noćni lovci su ljudi kojima je stalo samo da od mora uzmu - sve što se može uzeti, bez imalo grižnje savjesti. Rekreativno noćno ronjenje predstavlja veliki užitak, praznik boja i neobičnih oblika koji se ne mogu vidjeti tijekom dana. Dok noćne vrste izlaze iz rupa i tragaju za svojom hranom a dnevne ribe tonu u san, u noćnom lovu nitko nije pošteđen.
Za ribe svjetlost po noći ne predstavlja nikakvu opasnost, a to je jedino što vide prije nego ih pogodi harpun ili osti. Bježati u mrak gotovo je nemoguće... Ljudi su oduvijek lovili ostima pod sviću, a to je itekako drugačiji i humaniji način lova: moguć je samo iz brodice po bonaci i do 3 metra dubine, a da bi se pogodila riba treba veliko umijeće, trening i obilata doza sreće. Nasuprot tome, roneći noću s lampadinom moguće je uloviti svaku ribu na bilo kojoj dubini i po bilo kakvom stanju mora, kao da gađate glinene golubove koji stoje na mjestu.
Ljude koji se time bave ne možemo nazvati predatorima nego jednostavno uništavačima, a još bi im se dao zalijepiti neki grdi epitet. Kada se uz to koristi još i aparat za autonomno ronjenje (tj. boce), onda je to prava ekološka katastrofa. Takvih ljudi ima na stotine jer je zarada fantastična, a mnogi od njih imaju i dobro zaleđe jer je Hrvatska po korumpiranosti na 70 mjestu u svijetu. Zato pošteni podvodni ribolovac, sportaš ili rekreativac, koji se nađe na meti kritika neupućenog puka plaća danak - po danu više nema ribe koju vrijedi uloviti, a kritiziranje puške graniči s mitologijom. Većina stanovnika priobalja koji tako primitivno razmišljaju skloni su tjeranju i napadanju podvodnih ribolovaca, bušenju guma na autima i slično, a ljude koji im uništavaju podmorje glorificiraju i uzdižu u visine. Lovci "velikog kalibra" koji odjednom ulove više od 100 kila ribe za prodaju njihovi su junaci i legende, a rekreativce od kojih većina taj dan ribu neće ni vidjeti smatraju pošastima. I to samo zato što smetaju njihovom tradicionalizmu i neukosti, a pojma nemaju kako se uistinu obavlja podvodni ribolov ni koliko truda je potrebno uložiti u njega. Nije rijetkost da domaći ljudi dođu provjeriti gdje punite boce kad se ne čuje zvuk kompresora, ili da vas proglase nesposobnim ako ne prodajete ulov. Neupućenost ljudi u ono što se događa ispod površine u lovu alatima u kojima oni sami nemaju uspjeha dovodi do pravog bunta protiv zakona i pojedinaca koji nagrizaju ono za što tradicionalno pučanstvo misli da posjeduje.
U športskom ribolovu svakako ima ljudi koji ulove više od dopuštenih 5 kg dnevno, prodaju ribu koju ulove... Sve je to naravno nelegalno i nemoralno, ali ujedno i sigurno najmanji zločin koji se događa moru. Neke su zemlje dozvolile neograničen ulov i prodaju ribe ulovljene podvodnom puškom, pa tko može neka izvoli. Stvar je u tome da je puno danih a malo odabranih... No, svaki zločin trebao bi nam služiti na čast, bio pravno legalan ili ne, jer more ne pita dozvole već samo eksponencijalno množi gubitke iz sata u sat. Poznata maloumna izreka "ako neću ja, hoće drugi" koja je duboko usađena u gene hrvatske nacije, pokazuje koliko svatko od nas poštuje ono što je zajedničko i pripada svima nama.
Moj imenjak Hektorović napisao je svoje umjetničko djelo u 16. stoljeću, a ja u 21. ne mogu napisati ništa slično o ovoj temi - jer je inspiracija izlovljena.

Pero Ugarković
1.8.2006