Osvanuo je običan dan, djeca lagano kašljucaju, ja na bolovanju zbog djece,  žena na poslu.

Sredio sam djecu, dao im sirup i odveo ih u vrtić!!! Naravno, osjetio sam ushićenje, nema "kontrole", nema "priljepaka-djece", dajem sebi svu slobodu do 4 sata, kad se svi skupa vraćaju doma. Brzo, trkom doma, uskačem u  potijesno odijelo ( odavno je već vrijeme za novo), izbušenih bječava, uzimam svoje prvorođenče, svoju pušku irokezu, mojih ruku djelo i oprezno se ogledavajući, ulazim u more.

Moj problem kod ronjenja i podvodnog ribolova je taj što se nalazim na samoj obali ušća zone u kojoj je zabranjen podvodni ribolov, naglašavam zabranjen. Skočim ispred kuće i perajam nekih 300 metara do mjesta gdje se smije roniti i do moje poste. To izgleda otprilike ovako. Podvodni ribolov dozvoljen je iza mosta.

     Poučen iskustvom svako malo izronim  da pogledam da nema slučajno  policijske patrole. Naravno, priznajem da dok idem prema posti ne držim zatvorene oči i nenategnutu pušku. Ništa, ama baš ništa mi nije govorilo da bi taj dan  moglo išta  konkretnoga biti, a kamoli kapitalaca. Oseka, sunce s laganom burom, more bistro. Bilo je prošlo osam sati,  pa, bilo je bliže devet, mislio sam da sam okasnio, da su već marendali dok sam se lagano vukao prema mostu. Šuljajući se između baraka primjetio sam „neobično kretanje" crneja, koji su inače moji saveznici. Torpedno brzo bježali bi prema kraju, u stijene i dnu, da bi  se zatim isti tren vratili  na vrh. Poznata pojava kad su u blizini strele ili feluni. Lagano me zainteresiralo što bi moglo biti ali već nakon par sekundi pojavili su se gavuni i bilo mi je jasno da nije ništa ozbiljno. Tuda često ima dosta gavuna koji slobodno plivaju, a to znači da nema velike ribe jer joj nije potreba zalijetati se u sami kraj pošto hrane ima u izobilju. Zaranjam na 7-8m dubine, gdje znam da se nalazi davno potopljeni Spaček. Tko zna tko je platio danak brzini i mokrom putu.
      Tu i tamo pokoja hobotnica sjedne za volan, a ako nema hoba bude štošta za ubrati, bilo udica, bilo peškafonda a često i umjetnih rakova. Ovaj put - ništa. Idem lagano dalje. Putem do poste svako malo moraš pogledati ima li policije, moram priznati da me dosta dekoncentrira to pogledavanje, A ovaj put, noge su mi se odsijekle, evo ih, na gumenjaku... Srce mi je tuklo kao ludo, koje sam ja sreće, mislio sam što ću sad i bespomoćno ronio. Kružio sam oko stare istranke i čekao da se maknu ili me uhvate. Imali bi pravo, briga njih gdje ja idem roniti. Valjda su posumnjali, stali su s onim  sivim gumenjakom i kružili. I tako kružimo mi, sada je smiješno, ali, vjerujte mi u tom trenutku bilo je stvarno strašno. Oni na provu barke ja na krmu, oni oko barke ja oko barke, uf  dragi Bože makni ih uzet će mi opremu, kaznit će me a namučio sam se oko puške dok sam je napravio.  Uff…Uslišio mi je molitve i hvala Mu. Otišli su prema Aci marini, poslije sam saznao da su išli u škver na remont.
 Kad su zamakli još sam se neko vrijeme krio iza barke, sigurno je sigurno. Odlučio sam vratit ću se nazad. plivajući. Ma hoću! Odnekud mi došla hrabrost i prkos. Stvarno do mosta mi je trebalo još cca 100 metara i prešao sam ih. Čini mi se kao da sam već uhvatio najbolji ulov, prošao nekažnjeno. Ma vjerujte mi, baš nemaju milosti kad te uhvate u tom području (opravdano). Jedan poznanik je dobro nastradao prije par godina, nego je on pomorac na strancu!
Iskreno, do poste jesam gledao ali od straha nisam vidio ništa. Došavši na svoju postu kao da sam dohvatio slobodu. Inače, oni koji znaju gdje ronim šale se kako ću taj dio moći pripisati na sebe jer će mi uskoro dosjelošću pripadati. Stvarno je posta dobra, tu sam u ožujku ove godine, točno u Velikom tjednu (od četvrtka do subote) uhvatio sera od 2.40 kg, ovrate od 2.15 i 2.20 kg, smuduta od 1.70 kg i ove jeseni sopu od 1.1 kg.

     

     Ljeti nije plodno jer tuda prolaze brodovi, gliseri i preplaše ribu.
Izašao sam vani legao na spjažu i razmišljao kako naručiti pizzu i pivu. Naravno, nikako. Ajde, ajmo zaronit ,rekoh sam sebi,  i uputih se. Ma vidi, opet crneji, nije moguće da se ponovno  ništa ne događa. Prečesto oni bježe da ne bi bilo ništa. Zaron na nekih 10 ak metara (nemam Suunto), ništa. Drugi zaron, treći, četvrti, gugutanje, lupkanje – ništa. Pođem naprijed nekih 50 metara a tamo 2 ovrate od nekih 80 dkg skupa, na nekih 5 metara dubine. Šmugle su prije nego sam stigao zaroniti. Sakrio sam se iza velike stijene, ostataka radova s mosta i čekao da što naiđe, kad najednom osim crneja i gavuna jato cipola zbrisalo je u sami kraj, čini mi se da su i vanka iskakali, ali ništa nisam vidio što ih je natjeralo. Bit ću iskren, kad sam izronio pogledao sam vani po stijenama koprca li se što. Nije ništa.
Ništa se narednih pola sata nije događalo. Otišao sam u svoju postu, legao i čekao. Nakon nekih 40 minuta nešto sam osjetio. Osjetio sam veeliku hladnoću od noga prema glavi. Probušene bječve a i odijelo nije u prvom cvijetu mladosti. Em ti što sam dolazio, promislih, mogao sam lijepo sjesti na kavu, odigrat 5 parova, surfat po internetu....Kad iza stijene GRDOSIJA,  NE MOGU VJEROVATI, stisak, šut i pogodak. na prvu mi se učinio komad od cca 2 kg, ne znam što mi je bilo ali onda borba za život, svako svoj. Ja njega sebi potežem on mene sebi, ne da se (mulinel mi pukao prije nekih 4-5mjeseci i nisam stavio novi) bem ti što je ovo, zabijelilo se na površini ali ne dam se ni ja, uhvatio sam se jednom rukom za stijenu u kraju i držao pušku za ručicu. Da ga ne bih izgubio, pustio sam ga da ide desno i lijevo, borio se borio nekih 3-4 minute i onda odjedanput stao, što sam iskoristio i naglo ga potegnuo prema sebi i zagrlio ga. Otišao u kraj uzeo ga za škrge i odigao ga...., "an ti ranu koliki je" promislih, "ma kakva dva kila što mi je, ima ovdje 4-5 kila" više ne da mi nije bilo hladno nego sam se kuhao, "navalio" adrenalin, sreći kraja nema, osjećao sam se kao Napoleon, svijet je moj!
Kako sad da ga cijelo mjesto vidi (gust ga je uhvatit ali se gust i pohvalit). Pješice, magistralom, sam se vratio doma, prije toga došao do butige koja mi nije usput, da ga izvažem – vagu imam doma, pa preko  gradilišta do kavane u kvartu.  Zatim poziranje, foto session. Ostao je još komad za Badnji dan, što je bakalar prema brancu od 5,60 kg.