Evo došao napokon red i na mene da opravdano napišem koju rič o ulovu. Nakon 4-5 prethodnih, doslovno neuspješnih ribolovnih izleta potrefilo i mene danas!

Kao i obično, u lov sam pošao s kumom, samo što je danas izostalo uobičajeno silno dogovaranje ko će kupit mesnih narezaka, tko ce stavit cedevitu u zamrzivač i dan prije detaljno pregledavanje i priprema opreme. Čuli se u podne mobitelom, spika tipa: "Stala kiša, nema vitra vanka, amo isplovit uru-dvi, ubit vrime i probat ima li šta!"...

Kontam u sebi i da neću imat jos vele prilika ronit, počinje skoro faks, bolje iskoristit svaku priliku premda će me možda dobro kišurina smočit. I tako smo mi sa njegovim napola punim kišom kaićem isplovili u jednu od prvih vala na izlazu iz naše bajne luke Ploče. Ošli bi mi i dalje al smo se pogonili jednom njegovom starom štucavom „tomoskom“ od 3.5 konja koja ima problema sa sajlom od gasa tako kad smo se jedva dovukli u malo "čišće" more kontamo: "Dobro je! Nećemo dalje, tribat će se poslije i vratit!". Vanka mirno, more ulje, nema kapi vitra..a što je najlipše sami smo dokle mi pogled seže po kanalu, strašan osjećaj kad poslije kišurine zadnjih dana medju prvima izlazim na more. Brzinski smo navukli opremu na sebe, ponukani željom za dubinom, za ulovom, pa čak i inatom prema onima koji su se sprdali na zadnje neuspjehe i naše vraćanje doma "mokrih gaća i praznih kesa". Ulazimo u more, ispuštam zrak iz odijela, konačno namještanje maske, bacamo dogovor na koju će ko stranu. Dogovaramo se da ću ja kontra struje a on niz i tako lagano pomalo šuljajući se uz kraj prelazimo jedan plitki dio uvale i svak na svoju stranu, polako pojačavam dubinu i već sam potpuno uhodan. Lagano sam razočaran vidljivosti pošto s površine nije veca od 3 metra, al kontam u sebi da sam bio i na gorim terenima. More je kurentom i nakon kiše pomjesano baš, na nekih 7 metara dubine je nešto bistrije i osjetno hladnije nakon termoklina a i ne isplati mi se uopće dublje zaranjat nit istraživat kad je jos nezanimljiv teren, mulj prekriva sve iznad 5 metara dubine , mogu kupit trpove jedino. Kontam tako jos malo proć šuljajući se uz sami kraj vidit oće li naletit koji cipal ili lubin. Ništa! Same sitne salpe, fratri i picevi, pokoji ciplić. Proša sam tako nekih 200m i dolazim na sam kraj vale di je dublji i zanimljiviji teren, dosadilo mi šuljanje i tako lagano pripremam zaron. Zaranjam naslijepo odozgo i lagano se spuštajući zapažam zanimljiv kamen na manjoj čistini udaljen 3-4 metra od ostalih. Kontam amo probat tu, zalega sam dole i čekam....blažena tišina..savršenstvo mira. Iz daljine mi se oprezno nešto primiče, kontam u sebi ajde neka, moglo bi bit nešto, nakon uru vrimena da vidim i nesto vrijedno gadjanja, sjene se razabraju kad ono jato od nekih 10ak komada cipola zlataca ni jedan teži od 30dkg, vidim predovodnika jata i njega skidam bez oklijevanja, najveći je. Nije neki komad vridan spomena al kontam ajde bit ce ih još, da makar nešto donesem doma! U idućih 100 metara sam zaronio 3-4 puta na već odprije poznatim mi mistima di su zanimljivi zakloni, stalno ista taktika, spuštanje ispod termoklina na nekih 7-8 metara i skeniranje terena..ništa...gubim već lagano volju i na površini razmišljam oću li se vratit do kaića i pokupit kuma da promjenimo poštu, al eto odlučim još ne odustat i idem dalje. Čudi me stvarno nedostatak ribe, razmišljam sta bi moglo uzrokovat to. Ljudi stalno spominju strelke i kako su istrijebile ciple i lubine u našem kraju a i ja sam zadnji put naletio na nju nedaleko odavde, a i tad su se svi čudili kako ju je netko s puškom ubio...priželjkivam njih al mislim u sebi da je malo vjerojatno da se to desi....nastavljam dalje....    Na jednom od idućih zarona iz dubine mi pristupi jato cipola bataša. E ovo su već pravi bokuni, sasvim mirno iznad mene kruže kao da me nema, odozdo mirnim hicem pogadjam onog koji mi se činio najveći i on ostaje na kreni. Ovi njegovi kompanjoni koda im je zanimljivo što se dešava i kako im je drug na samrti kruže i dalje oko mene dok polagano izranjam, skraćivam mu muke i stavljam ga na nisku, brzinski pogledam di su oni bili i naravno, više ih nije bilo. Ponovno natežem pušku i otperajam mirno samo par metara dalje kontajući da ce opet ista ekipa naletit, smireno sam se pripremio i odoh dole, potpuno oprezan...napet i spreman na bilo kakvu kretnju, čekam...cipola nema...nema ničega... kad u jednom trenutku...ravno na mene..tako odlučno pravo iz kraja 2 mrcine se približavaju...na prvi pogled kontam da su bilizme...prepoznajem ih i vidim da su strelke. Kad su došle na jedno metar ipo od mene naglo mjenjaju smjer, meni je za oko zapela prva koja je bila vidljivo veća od svoje sljedbenice. Ja cijeli u šoku iznenadjen sam propustio prvu priliku za pucanje dok su mi još prilazile. Prošli me trnci i pomisao da sam ih izgubio, instinktivno okrećem pušku na njih pomažući se čak drugom rukom pokusavajući pratit prvu, al bezuspješno naravno. Druga mi prolazi ispred puške i Puff!...okidam....odmotaje se krena i ja cijeli u strepnji gledam oće li mi samo trznut kad dodje do kraja namota kao da je pucanj u prazno ili cu osjetit svu silu života divlje ranjene ribe..jer sam u istom trenutku znao ako je i jesam pogodio da je na lošem mjestu pogodjena. Kad eto ga... nagli trzaji i promjene smjera me bude iz razmišljanja i postajem svjestan da je doista imam...polako izranjajući popuštam konop s mulinela...ne vidim je al je osjetim kako vuče. Nevjerojatno je koliko toga prodje kroz glavu u takvim trenucima! Lagano je povlačim put sebe i zapravo je po prvi put na miru gledam... stvarno je loše pogodjena ..po sredini trupa u sami vrh utrobe...molim Boga da sama sebe ne pokida i da je izgubim. Iz rane krvari obilato i kontam neće ona jos dugo....prolaze sekunde, već i minute borbe..mog povlačenja i njenih kontri...nestrpljenje da je konačno uzmem u ruke mi se kosi s razumom da ce  mi pobjeć možda ako joj se više približim...i ako je povučem.. vuče u plićak uz obalu i  vidim jedan veliki problem. Podilazi ravno ispod nekog kamena  i prolazi s drugu stranu, nažalost konop je zapeo tu i ona što više konop zapinje sve više vuče. Sa svakim trzajem peraje iza nje ostaje podebljani trag krvi...pitam se odakle crpi toliki život..ostao je jos cenat ipo mesa koje nije proparala krenom sama sebi i samo čekam tren kad će to puknut a ona me ostavit u plićaku da odpeljtajem ljut nered koji mi je priredila divljanjem. Odlučim je pustit i uopće ne pokušavam otpetljat konop, ona svako 5-6 sekundi brutalno zamahne perajom nadajući se oslobodit al bezuspješno a svakim tim zamahom utroba joj se otvara milimetar po milimetar...konačno ..nakon 10 minuta mog  promatranja i njene borbe ona beživotno pada ispod kamena, osjećam se ponosno..a ujedno je i žalim...osjećam veliko poštovanje prema životu te ribe i toj divljini. Sad znam zašto nema ostale ribe i šta ju je to istrijebilo. Nikad prije ništa slično nisam vidio niti doživio...lubini joj po živosti nisu ni do koljena... Konačno je hvatam za rep..znam da je moja sad sigurno...vadim nož i jedva probijam tvrdu glavu da je usmrtim konačno. Trijumf! Kad sam posložio napokon nered koji mi je učinila od konopa i krene na puški lagano se sa njom i 2 cipola vraćam na brod...ponosan gledam u nju i putem vrtim u glavi šta smo sve prošli. Nailazim na kuma 10ak metara od broda kako taman i on ide put broda, nije ni on praznih ruka.... ruparenjem je skinuo dobre 2 kavale i komarču, smijemo se ko mala dica sretni radi ulova, kupimo prnje i lagano idemo put doma jer on mora na posao. Cijelim putem gledamo u ulov.  Vaga je pokalazala da je strelka imala malo preko 3 kg, cipli 90 dkg i 40 drugi, njegove kavale malo iznad 30dkg i komarča malo iznad 90dkg. Prava roba za gradela i nešto za lešadu. Nije nimalo loše za 2 sata lova koji smo potpuno spontano dogovorili. Eto ljudi toliko..par slika je dolje...Pozdrav!

 

 

Josip Ostojić 15.09.2008.