Nakon nekoliko mjeseci Lignja i ja smo se opet našli u zajedničkom lovu. Polazak je bio u meni uobičajeno vrime, malo iza pet ujutro, jer je nama oženjenima slobodno vrijeme poprilično dragocjeno, pa zato ništa od dana ne smije propasti. A i treba krenuti prije nego nego što se ostatak moje bučne i zahtjevne familije probudi.

Ne govorimo puno dok gumenjak lagano klizi prema pošti, svatko zadubljen u svoje misli upijamo svježi jutarnji zrak. Ipak u zraku osjećam ono poznato lovačko uzbuđenje i slatko isčekivanje.
Lignja uživa u pomisli da će opet uzeti pušku u ruke, nakon nekoliko mjeseci apstinencije od PR-a i posvećenosti drugim suptilnijim lovačkim tehnikama (onima koje uključuju opotrebu kacavide). Ja opet svjestan da slijedeća dva vikenda neću moći u more, proučavam svaki detalj na moru i s guštom vizualiziram zamišljene slike iz dugosatnog lova koji nas očekuje. Za vrijeme vožnje ulovio sam tako kapitalnih zubataca, lubina i komarči... Kad mi je komarča došla na red, odmah sam se sjetio one svoje neprežaljene rekordne komarče koju mi strijela nije uspjela probiti prije par godina. I nisam izdržao nego sam se izlanuo da sam za danas stavio novu strelu i da mi je želja sa njom probiti jednu pravu komarču . A on bez riječi širi ruke i gleda skrušeno prema nebu, kao da pokušava skinuti sa nas taj loši urok kad se spominje riba prije ribolova. Kad smo došli blizu pošte konstatiramo kako nam je vrijeme dobro, bonaca, ali ima poprilicno šćige. Lignju sa svojim plavim perajicama bez pete izbacujem da odradi jednu podužu dionicu, a ja odlazim obići svoje dvije pozicije prema dogovoru. Početak nije obećavajući, par piceva srednje veličine se drže jako daleko, komarče ni za lijek, a i salpe se bezobrazno okreću na četiri metra od vrha puške.

Skidam dvije salpe na sami kraj tira i konstantiram kako je ova nova strijela pun pogodak. Malo poslije, dolijeće mi lubin kilaš, nakon što me je već prethodno snimio u zaronu. Nije mogao odoliti mojoj raskošnoj pojavi i to ga je koštalo.

Na drugoj poziciji, nakon jednog sata bezuspješnih šuljanja i čeka, dolazim do interesantne punte na kojoj se sudaraju kurenti. U kraju nema aktivnosti, ali prema dublje nazirem salpe i piceve zbijene u maloj "zavjetrini" od kurenta. Izvlačim se prema van i ulazim u jedan plitki kanal koji mi pruža kakav-takav zaklon. Produžim par metara i napokon se smirujem, te osmatram ribu koja stoji "fermo" ili prilazi pa se vraća nazad, ali sve to na sigurnoj udaljenosti. Ma kako je ionako sve sitno, gledam u daljinu ne bih li na vrijeme spazio dolazak nečeg većeg. I onda u daljini jedva razaznam jato riba koje stoje bočno kao zid na na pola dna. Čine se salpe, ali poprilične veličine... Čekaj, nisu salpe! Kad sam malo bolje izoštrio pogled shvatio sam da to nisu salpe vec lubini! Prišli su na jedno 15-tak metara,  okrenuli se bočno i statično osmatraju. Samo se jedan izviđač malo izdvoji i krene visoko pod 45 stupnjeva prema meni. Priljubio sam se uz dno kolko sam mogao, izgubio vizuelni kontakt sa jatom, a puška mi je ostala uperena prema jatu kroz jedan kanalić ispred mene.

Čekam i krajem oka vidim onog malog izviđača kako prolazi poviše mene i provocira moju reakciju. I dalje sam miran, ali napet, izoštrenih osjetila nadam se dolasku većeg primjerka lubina iz jata. Samo malo podignem glavu, taman toliko da ugledam čunku koja mi prilazi uz samo dno. Onako na prvi pogled čini mi se lubin od par kila. Samo čekam da se okrene pa da pucam, kad uočim da iza njega dolazi druga malo veće glava. Ovaj po glavi izgleda kao da ima možda i četiri kila. Malo korigiram smjer puške i u trenutku okreta pucam ravno u debelo meso. Odljepljujem se od dna i ugledam na popriličnoj udaljenosti pogođenog lubina. Strijela ga je jedva probila, iako ga je uhvatila niže po drobu! Nije obični lubin, već prava lubinčina, kralj pjene i predvodnik tog velikoga jata!  Odmah mu primjećujem poveću ranu na drobu i počinjem se bojati da strijela s jednim perom ne ispadne. U trenutku odlučim da nije vrijeme za popuštanje nego da pogođenu treba što prije škapulati. Ali lubin se ne predaje nego bjesomučno mlati onom svojom debelom repinom svaki puta kad ga privučem sebi. Nakon par neuspjelih pokušaja, odlučujem se na hrvački zahvat, takozvanu kravatu. Na brzinu ga privučem, jednom rukom uhvatim strijelu tik uz lubinov drob, a drugom ga zagrlim i stisnem, pa mu prvu ruku brzo gurnem u škrge. I to je bio kraj. Kraj za kralja koji je sigurno dobro vodio svoje jato, sudeći po brojnosti jata i uhranjenosti primjeraka. Sigurno se za života poigrao i sa popriličnim brojem ribolovaca. A i nije ni umro bez borbe, jer dok sam ga držao u kravati svojim leđnim bodljama je napravio popriličnu štetu na mojoj podlaktici.

U gumenjaku sam se jos malo divio ribi, odao posljednju počast ovom velikom kralju, jednom od posljednjih starih kraljeva, a onda ga sam ga grobarski nemilosrdno savio u luk, tako da stane u moj ručni frizider. Ubrzo pronalazim Peru koji nije daleko odmakao u svojim plavim perajama. Umoran od perajanja govori mi da je malo razočaran što ima tako malo ribe za vidjeti. Svejedno su mu za pojasom dvije lijepe komarče, tabinja, vrana i hoba. Ja naravno šutim za lubina, nego sve nešto uobičajeno pričam i samo čekam da otvori frižider.

Kad je lubin iskočio iz frižidera nastupilo je slavlje, a poslije naravno i photo session. Nakon marende i guštanja na proljetnom suncu vratili smo se lovu, dva sata pokušavali dublju čeku, pa po rupama, ali to je sve bilo nula bodova u ribi. Ali zato je Pero tu izvukao jednu prekrasnu rakovicu od skoro dva kila!
U dva zadnja sata popodnevnog lova ulovili smo jos par riba: velikog pica, škarpinu, cipla, salpu i par hoba. Na kraju se tu skupio lijep ulov, težinski i kvalitativno, ali unutar zakonski dozvoljenih težina. U povratku se digao popriličan maestral koji nam nije predstavljao neki problem, osim što se Peri malo sklizalo po nogama i rukama pa ga je bilo svugdje po gumenjaku.

Ma to je bila nezaboravna nedjelja 14.04.2008.