Šećer za kraj

pic002Valjda je i Bog odlučio da me na kraju ovako nagradi. Krasan završetak jedne vrlo uspješne ribolovne sezone. Najveći ovogodišnji brancin, a još ljepše i najveća ovogodišnja orada u zadnjem uronu sezone - 'e pa od srca Mu hvala, bilježim se i za sljedeću godinu :-))'.

Olujna bura s orkanskim udarima, olujno jugo s obilnom kišom i još jednom olujno jugo s obilnom kišom, tako je glasila prognoza vremena za protekla tri vikenda koje sam iz tog razloga totalno neplanirano morao provesti u Zagrebu. Prateći prognozu čitavi tjedan molim Boga da mi se konačno smiluje i dozvoli mi barem još jedan odlazak na more s ciljem okončanja ribolovne sezone, a tu su ujedno bile i ostale obveze glede pripremanja apartmana i vanbrodskog motora za zimski san. Znači, svakako moram još jednom otići na more.
'Za vikend očekujemo jaku buru koja će ponovo stvarati probleme u prometu.', tako glase riječi gosp. Vakule.  Ne vjerujem da mi se to već četvrti vikend za redom  dešava, ali više sam lud i donosim odluku - 'idem pa što bude' (samo se nadam da ću moći prijeći preko mosta). U petak cijeli dan slušam na svim mogućim vijestima hoće li reći da je zatvoren most. Već je skoro 20 sati, a ja još uvijek sjedim u Zagrebu.bura puše ali se most ne zatvara. Ubacujem stvari u auto, krećem i bez ikakvih problema dolazim na Krk (vjetar koji je puhao još mi je i pomogao da lagano dođem na odredište s obzirom da je otjerao maglu i ostale neprilike koje su svojstvene ovom dijelu godine). Mislim si 'dobro me krenulo, nadam se da će isto tako i završiti ova moja zadnja ovogodišnja ribolovna avantura'.

 

MarioZa subotnji lov nema se baš nešto previše za pričati  ali je svakako vrijedno spomenuti da sam vidio brancina 'macana' koji je nažalost vidio i mene, ali nije mu bio onaj dan kada ga 'znatiželja ubija'. Krenuo je prema meni, zajedno s jatom manjih komada, ali su se na vrijeme predomislili i krenuli svako na svoju stranu - jato malih na jednu stranu, a 'macan' na drugu bez da mi je pružio priliku za bilo kakvim okidanjem. No nema veze, lijepo je vidjeti takvu ribu i ostaviti ju na životu još pogotovo pod pretpostavkom da je to bila ženka prepuna ikre i da nisam uskratio moru (koje toliko volim, kao i svi čitatelji ovih redaka) nove naraštaje brancina od kojih će možda baš neki njen potomak (a možda i više njih) završiti jednoga dana u daljoj budućnosti upravo na mom harpunu. Naravno nije niti taj dan ostao bez ulova.dobro bi se tu najelo jedno solidno društvo.

 

Ali nakon subote došao je i taj dan.

 

Nedjelja, 12. prosinca 2005. godine

 

Sat me je probudio u 7 sati. Slušajući kako vani puše bura, iz toplog kreveta sam se teškom mukom izvukao tek iza 8 sati. Lagano, bez ikakve žurbe i prevelikih očekivanja, u kući navlačim na sebe zimsko odijelo i krećem na prvo odredište.
Bura je jaka, ali čini mi se ne prejaka da se ne bi moglo u more i donekle loviti uz sam kraj. Ulazim u more nešto iza 9 sati. More je prilično mutno s obzirom da već drugi dan za redom bura udara u stijene i sa dna podiže pijesak koji na mjestu gdje sam ušao u more stvara dimnu zavjesu iza koje se ne vidi ni prst pred nosom. Plivam do kraja plažice i pristajem na rubu stijenja. Ovdje je more malo čišće pa se donekle nešto i vidi, ali mi problem stvaraju dosta jaki valovi koji me bacaju na stijene jer ja radim površinsku čeku na mjestu gdje znam da navraćaju brancini.  Čekam na površini nekoliko minuta, boreći se sa snagom valova. Izvodim nekoliko trikova ali 'braco' se ne pojavljuje. Lagano krećem dalje i napravim jednu plitku čeku. Snaga valova mi ne dozvoljava da mirujem na dnu već me ljulja lijevo-desno. Gledam prema dubini i desno od sebe, ali iz muteži se ne pojavljuje ništa. Pri kraju čeke pogledam lijevo i vidim 'macana' kako se je okrenuo i odlazi u smjeru iz kojega je i došao (izgledao je dosta veliki ali s obzirom na mutno more ovo treba uzeti s rezervom). Prolazim sljedećih 50-tak metara uz par čeki na kojima se nije pojavljivalo ništa i u muteži vidim da se nešto bljeska. 'Bit će da su salpe s obzirom da ih ima više', pomislim. Radim čeku i vidim da sam bio u pravu. Jato salpi u svojoj uobičajenoj ispaši. Ne pada mi ni na kraj pameti pucati u salpe već se nadam da će negdje u njihovoj blizini biti i 'on'. Naravno nisam se prevario. Vidim brancina koji je dolazio paralelno s obalom u mom smjeru (sva sreća što sam se postavio u pravom smjeru). Dolazi. Ide ravno na mene. Promatram ga (ne bi li uočio da li se možda predomišlja u svojoj prvotnoj nakani da mi se približi). Ali ne, nastavio je dalje prema meni.ušao mi je u domet . 'Pucati ili još čekati?' prolazi mi kroz glavu (s obzirom da su jučer bili vrlo plahi i nisu htjeli doći dovoljno blizu). Prst je potpuno spreman za okidanje i samo čeka naredbu da izvrši taj pokret. 'Sada', okidam i vidim da se riba prebljesnula i u trenu ostala na najlonu. Primam ga u ruke i iznosim na površinu. Čini mi se da je to bio onaj isti brancin kojeg sam vidio nekoliko trenutaka ranije na čeki u odlasku i 'rezerva' je također bila na mjestu - s obzirom na mutno more izgledao je dosta veći nego što je stvarno i bio. Kasnije vaganje pokazalo je 1,02 kg, nije loše. Još sam proveo sat i pol u moru, boreći se sa valovima i nisam vidio niti jednu ribu niti uz kraj niti na čeki, jednostavno ništa. U povratku nazad plivao sam na 30-tak metara od obale i to na granici kamenja i pijeska. U jednom trenu vidim tijelo ribe kako pliva dolje na pijesku. U prvi tren sam mislio da se radi o brancinu i ponadao sam se da bi mu se mogao približiti direktnim poniranjem, ali kada sam shvatio da se radi o oradi (i to lijepoj oradi - sigurno preko 1,5 kg) moje su nade u taj tren nestale. Nekih sedam metara otvorenog poniranja prema njoj - to ni u najljepšem snu ne bi vjerojatno završilo u moju korist. Nakon par trenutaka osjetila je da joj se iznad glave dešava nešto neuobičajeno i bez mnogo razmišljanja nestala je lagano u dubini. Razmišljajući o tome kako je bilo lijepo samo vidjeti ovakvu oradu u ovom periodu nisam mogao niti zamisliti što će mi se kasnije desiti.
Izašao sam iz mora oko jedanaest sati. Kroz glavu mi se motaju misli da li je to bilo to za ovu godinu? Da li da krenem doma? Ide li mi se uopće po ovakvom vremenu dalje u more? Ali nešto je u meni odlučilo 'još jedan uron i to je onda kraj'. Koju poziciju izabrati? Da li ići na poštu koju sam u zadnje vrijeme dosta forsirao i često ostao s vrlo mršavim ulovom ili ju promijeniti? Ali ipak odlučujem - idem još jednom tamo, iako mi nije bilo jasno što me to toliko često vuče na to mjesto. Ma ne,  pošta je izuzetno dobra (uvjeravam sam sebe) ali je lako pristupačna sa svih strana i svim sredstvima tako da je često posjećena od nemalog broja podvodnih ribolovaca i u takvim trenucima ribolov je mršav. S obzirom na današnje (ne)vrijeme, mislim si 'možda je danas taj dan, možda će danas konačno uslijediti nagrada za toliko forsiranje te pošte,  možda  nije nitko prošao prije mene?
Na novu poštu dolazim nešto iza dvanaest sati - ovdje je more zaštićenije od bure ali valova ima i to onog tzv. 'mrtvog mora'.
Pri ulasku u more vidim tipa koji je s čamcem bio skroz blizu obale i dizao je mreže - hoće li to biti razlog da uz kraj neće biti ribe koja će se preplašena od 'mrežara' povući u sigurnija skrovišta ili je upravo on bio razlog onoga što mi se je kasnije dogodilo? Prolazim prvih 200njak metara kroz 'prazno' more. Uzrok? Mrežar, neki drugi podvodni ribolovac koji je razmišljao isto što i ja, ali par sati ranije, ili nešto treće? Dolazim do ciljanog mola i mislim si 'ako ovdje nema ničega vrijeme je za povratak' (jer na ovom molu i kad 'nema ničega' tu se nešto nađe). Laganim šuljanjem (ma nije bilo 'lagano' valovi su me bacali na kamenje koje strši visoko do površine mora) dolazim na vrh ciljanog mola i odmah sam bio opažen od jednog brancina (koji je kako došao tako i o'šao). U trenutku dok je ovaj odlazio s druge strane stižu dva komada (jedan veći - kasnija žrtva i jedan dosta manji). Skužili su me i krenuli se udaljavati. 'Ne, ne, ne i ne', pa neće se valjda ponoviti jučerašnji dan kada sam na tom mjestu vidio onog 'macana' praćenog  s jatom manjih brancina koji su se vrlo panično razbježali?! Ne preostaje mi ništa drugo nego probati neki od 'brancin trikova'. Izgleda da je odmah upalilo. Nisu mogli odoljeti svojoj znatiželji i odmah su krenuli prema meni. Veći je bliže i koncentriram se samo na njega - ide prema meni, ali kako je bila hrpa većeg kamenja oko mene nije išao ravno u procijep gdje sam ja bio nego je skrenuo lijevo i nestao iza kamena. Ja sam na brzinu zaplivao prema tom kamenu i očekivao ga da će izaći u procijepu između dva kamena. Tako je i bilo. S obzirom da nije bio baš preznatiželjan morao sam odmah reagirati i okidam. Strijela ga pogađa po sredini tijela i on pokušava zaplivati s njom. Provukao je strijelu kroz sebe i ostao je na najlonu. Provlačim se kroz kamenje pokušavajući ga dohvatiti. Imao sam malo problema zbog valova koji su me bacali po kamenju ali bilo mi je lakše jer sam vidio da je pogodak bio dobar i strijela s duplim perom davala mi je još dodatnu sigurnost da je malo vjerojatno da se riba može skinuti. Konačno ga hvatam i sada mi je lakše (nema ljepšeg osjećaja nego dok ti se 'lijepa' riba nađe u sigurnosti zahvata - ne kažem da je ovo neki veličanstveni ulov ali mislim da je svatko od vas koji čitate ove redove itekako zadovoljan dok mu se u rukama nađe brancin od 1,7 kg). Već sam zadovoljan svojom odlukom što sam došao baš na ovu poštu (pošto mi je to najveći brancin ove godine). Skidam ga sa strijele boreći se sa snagom valova i nastavljam dalje.
Prolazim teren na kojem inače uvijek plivaju orade, ali ovaj put ih nema (ali teško je i očekivati u ovom periodu godine susret s oradama.), ali nema niti brancina. Idem još do mjesta gdje redovito susrećem brancine (ima dosta izvora slatke vode) i nakon toga ću krenuti nazad. Dolazim do tamo i kroz površinski mutni sloj vode vidim da ima dosta ribe pri dnu u daljini. Lagano podranjam da vidim o čemu se radi. Jato manjih šaraga i među njima jedan brancin koji me je iz daljine vidio i krenuo u dubinu. Izranjam na površinu i plivam prema mjestu gdje ću napraviti čeku. Spuštam se lagano na dno i u poniranju vidim kako ide brancin direktno prema meni. S obzirom da sam nekako glupo pao na dno (iza jednog kamena), a navedeni brancin je plivao po dnu s druge strane kamena brzo sam digao pušku očekujući od kuda će doći. Došao je dosta brzo i bio mi je prilično blizu tako da sam brzopleto reagirao, okinuo i fulao ga (jučer mu je brat blizanac poginuo na istom tom mjestu nakon što mi je u prvi tren otišao jer ga zbog muteži nisam na vrijeme vidio ali sam mu prodao jedan od trikova koji ga je koštao glave). Još sam otišao dvadesetak metara dalje i vidio par jata šaraga (uglavnom su to bili manji komadi, ali je među njima bilo i nekoliko dobrih ali jednostavno nisu htjeli doći dovoljno blizu na čeku). Nekako su se čudno ponašali, djelovali su nekako uplašeno ali čini mi se da uzrok nisam bio ja već onaj 'mrežar' koji je cijelo vrijeme operirao na stotinjak metara od obale na tom terenu kojim sam ja lovio. 'To bi bilo to', pomislim i krećem nazad prema autu. Dolazeći na mol na kojem je pao brancin, lagano usporavam u nadi da će se pojaviti još koji brancin. Na vrhu mola sam i u nevjerici gledam jato oradi koje se motaju među kamenjem. 'Ups' pa tu se radi  o dobrim komadima. Na brzinu sam se morao prilagoditi neočekivanoj situaciji i odabrati pravu tehniku kako im se prišuljati. Valovi me bacaju po kamenju, a ja moram k oradama bez da me primijete? Hm, kako ću to izvesti? Nisam morao dugo razmišljati jer mi se u tom trenu jedna solidna orada pojavila točno na putanji moje strijele. Nemam što razmišljati, orada koja me ne kuži i zaokupljena je hranjenjem, a još k tome je i solidnih dimenzija nalazi se direktno u smjeru moje strijele na dva metra od vrha iste. Ima li ljepšeg poklona i još k tome ribu gađam sa same površine (takvi ulovi su mi najdraži, a i ovaj maloprijašnji brancin je također dobio sa površine). Okidam, strijela je prošla kroz ribu i zaustavila se u kamenu iza nje, a ona je tek onda postala svjesna da je nešto krenulo po zlu. Na brzinu krećem k njoj i bez problema ju hvatam u ruku. Prekrasno, pomislim. Imam dvije krasne ribe ulovljene na istom mjestu i jedna od njih je orada od 1,13kg (sredinom 12 mjeseca ni na kraj pameti mi nije bilo da ću uloviti dobru oradu i to još na ovako jednostavan način). Dok sam se mučio sa skidanjem iste (zbog valova koji su me nemilosrdno bacali po kamenju) pogledam ponovo prema mjestu gdje se ulov dogodio i ne vjerujem svojim očima - jato oradi je još uvijek ovdje, pomaknule su se nekih tri metra i ponovo su bile zaokupljene prekapanjem među kamenjem. Konačno uspijevam skinuti oradu sa strijele. Napinjem pušku i krećem lagano prema mjestu gdje sam ih ponovo vidio. Lagano se šuljam i nadgledavam se preko kamenja ne bi li vidio bljesak ribe. Nema ih više na tom mjestu i odlučujem produžiti prema rubu kamenja i napraviti čeku. Odjednom se jato pojavljuje i ubrzano pliva paralelno s obalom. Okidam, ali s obzirom da je bio krajnji domet, u kretanju i ja i riba, a niti gume na mojoj Demki ALS 90 nisu baš nove, a moraju gurati tešku Demkinu strijelu (odlovile su cijelu sezonu i to su se stvarno naradile - malo reklame za odlične Rob Allen gume kupljene kod Alana - odavno su već zaslužile penziju ali evo ih još uvijek love), promašaj je bio neminovan. Nema veze, ja sam prezadovoljan ostvarenim ulovom.
 Ali gospodo, ako mislite da je to bilo sve grdno se varate. Tek sada slijedi šećer, ma šta šećer, šećerćina za kraj. Nešto se čudno dešava s ovim oradama. Da je sve normalno pitanje je bi li uopće uspio uloviti i ovu jednu, a ne da bi mi dozvolile da ih ponovo vidim a i pucam na njih. Nešto me još uvijek tjera da ostanem na ovom mjestu. Natežem pušku i motam se među kamenjem. Idem prema hrpi kamenja i iznenađuje me orada koja je lagano izašla ispod kamena (na žalost puška mi nije bila usmjerena prema njoj) i lagano se provlačeći među kamenjem odlazi u dubinu. Nevjerojatno, koja me još iznenađenja očekuju danas?! Pretražujem spomenuto kamenje ali na žalost ne vidim potencijalnu lovinu. Krećem u dubinu prema mjestu gdje je ova orada otišla i na moje ponovno iznenađenje ona se pojavljuje (kao da je bila sakrivena pod nekim kamenom) i vraća se ponovo u plićak iz kojeg je malo prije otišla u dubinu. 'Igramo se mačke i miša', pomislim. Pa nije loša igra. Vraćam se u plićak i pretražujem kamenje ali ponovo ju ne nalazim. Hm. promijenimo tehniku. Odlučujem se za tehniku koju rijetko prakticiram ali imam osjećaj da bi ovaj put mogla dati rezultata - 'lov po rupama'. Skidam olovni pojas sa sebe (jer ne lovi mi se po rupama sa 17kg olova na sebi) i ponovo se divim ulovu koji se nalazi na niski. Zaranjam lagano prema granici gdje se kamenje spušta na pijesak i kako sam se približavao vidim jednu oradu (cca. pola kile) kako je ušla ispod kamena. S obzirom da nisam prije otegnuo gumu na prvi zub, morao sam to učiniti u pola urona i s nadom da to riba neće iskoristiti i pobjeći iz skrovišta. Zahvat je uspješno izveden i lagano zaobilazim kamen.  Postavljam se na dno i zavirujem u procijep. Vidim zadnji dio tijela ribe koja je bila smještena između dva kamena. Guram pušku unutra i okidam. Riba je pogođena i pokušavam je odmah povući iz rupe. Osjećam da je strijela zapela unutra ali drugim potezom uspijem osloboditi strijelu ali ne i izvući ribu iz rupe. Vraćam se na površinu i nakon kratke pripreme zaranjam. Dolazim do rupe i guram ruku prema ribi. Primam ribu za zadnji dio tijela i pokušavam ju izvući van ali ponovo ne uspijevam ali još uvijek nisam bio svjestan o kakvoj se ribi radi. Kako sam ju uspio do pola izvući iz procijepa pogledam ribu i ne vjerujem svojim očima (ili to nije bila ta orada koju sam ja vidio da je zašla pod kamen ili moram hitno posjetiti okulistu?). Čovječe, pa to je oradetina. Pošto sam već bio na rezervi s kisikom morao sam se vratiti na površinu ali nije mi bilo baš svejedno ostaviti ovakvu ribu dolje, a nisam bio siguran o kakvom se pogotku radi. Do ponovnog spuštanja do ribe cijelo sam vrijeme molio Boga da je pogodak bio dobar i da riba ostane na strijeli. Strijela cijelo vrijeme miruje (samo da je gore) i ja dolazim do nje. Orada je stajala na mjestu gdje sam ju i ostavio. Odlučnije guram ruku u rupu, primam oradu i savijam ju paralelno kako bi ju konačno uspio izvaditi iz rupe. Konačno sam uspio i guram ribi ruku u škrge. Pri izlasku na površinu usklik oduševljenja se je vjerojatno, nošen burom, čuo sve do Italije. Pa ovo je k'o u najljepšem snu. Ova je za par brojeva veća od maloprijašnje (vaga je pokazala točno 1,7kg), a što se pogotka tiče bio je više nego dobar - strijela je prošla kroz nju na 'obrnuti ražanj' tako da je strijela s razlogom cijelo vrijeme mirovala - bilo kakve kretnje su ribi bile onemogućene. Skidam ribu sa strijele i stavljam ju na nisku. Spremam se da krenem prema autu i ne vjerujem. Pa ovo je previše! Pred očima mi se pojavljuje još jedna orada (čini mi se ona s kojom sam se cijelo vrijeme igrao skrivača). Pliva po dnu ispod mene i lagano zalazi pod jedan manji kamen koji je bio okružen s par većih. Pa zar ću još i ovu uloviti, pa zar već ovo što sam ulovio nije i više nego dovoljno? Lagano zaranjam prema kamenu i zavirujem se u rupu. Iznenađenje, ne vidim ju. Ispod većeg kamena koji je bio spojen s ovim manjim pod koji je ona zašla postoji rupa. Vjerojatno je tu unutra. S obzirom da su ulazi pod kamen bili uski nisam uspio vidjeti ribu ali bio sam sto posto siguran da je ona unutra jer ju nisam vidio da je negdje drugdje otišla. Obilazio sam oko tog kamena 'kao mačak oko vruće kaše' i nikako ju nisam uspio ugledati. Već mi je bilo dosta i odlučio sam pomaknuti kamen da barem vidim da li je orada ipak unutra.  Teško da ću ju uloviti, jer sam morao osloboditi obje ruke da bi odmaknuo kamen, ali mislim si barem bi ju htio još jednom vidjeti i zahvaliti joj se što me je zadržala na ovom mjestu i omogućila mi da ulovim ovu 'macu od rupe'. Stvarno je to zaslužila ali na moje čuđenje orada nije bila ispod kamena. Nije mi jasno kada i kojim putovima je uspjela izbjeći mom pogledu ali sretno joj bilo.
Odlučujem prekinuti ribolov i zaplivati prema autu.za danas, a i za ovu godinu bi bilo stvarno dosta.

Još i dan danas (u trenutku pisanja ovih redaka) si postavljam pitanje na koje nikada neću doznati siguran odgovor: da li je uzrok ovog jata oradi i njihovog čudnog ponašanja (a isto tako i jata šaraga) onaj tip s početka priče koji je bacao mrežu blizu kraja pa ih je stjerao u kraj i po rupama ili je u pitanju nešto drugo?
Ja na to mogu dati jednostavan odgovor - našao sam se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Valjda je i Bog odlučio da me na kraju ovako nagradi. Krasan završetak jedne vrlo uspješne ribolovne sezone. Najveći ovogodišnji brancin, a još ljepše i najveća ovogodišnja orada u zadnjem uronu sezone - 'e pa od srca Mu hvala, bilježim se i za sljedeću godinu :-))'.

Mario Rumek
12.12.2005