U Jadranu živi mnogo riba koje imaju izduženo i tanko tijelo, a koje narod najčešće naziva kaiš (hrv. remen) ili mač. Uglavnom, sve su ove ribe rijetka pojava nepoznata mnogim ribarima - neke možda i ne žive u Jadranu, dok neke vjerojatno žive stalno i u većem broju u dubinama koje su još uvijek nedostupna tajna. Ovakav oblik tijela karakterističan je za ribe koje se drže uspravno u odnosu na površinu, tj. plivaju tako što im je uvijek glava okrenuta prema površini a rep prema dnu. Pošto žive na velikim dubinama gdje svjetlost jedva prodire ili je gotovo i nema, vjerojatno je razlog je tome lakše uočavanje siluete plijena na svjetlijoj podlozi kako bi ga brzim pokretom mogli zgrabiti.
Ribu koju kod nas zovu Kurdela, Crvenac (Cepola rubescens) mnogi su vidjeli čišćeći šampjera (kovača) kojemu su one omiljeno jelo, ili u koćarskoj kaladi, dok su rijetki imali priliku uhvatiti je na udicu ili slučajno je sresti roneći u dubinama. Ova riba živi u rupama koje iskopa na muljevitom i pješčanom dnu, gdje iz njih viri vertikalno ponekad i do cijele svoje dužine. Noću se zna zateći i na pola dubine, najčešće od 30 m pa sve do zone sumraka. Hrani se gotovo svim manjim organizmima koji prolaze ispred njegove rupe - račićima, ribicama itd. Ova vrsta ima slabo razvijen rep, koji im služi za bolje održavanje rupe. U drugim morima, nakon velikih oluja koje unište njihove rupe, ove ribe se ponekad nasukaju na obalu. U Jadranu nije rijetka, ali je zbog boravka u dubini mnogima ipak nepoznata. Boje su joj predivne, pogotovo ako se radi o živom primjerku: ružičastocrvene nijanse s velikom tamnom pjegom na leđnoj peraji, koja se kao i podrepna peraja proteže duž cijelog tijela. Za razliku od šampjera koji je vjerojatno ne kuša nego je cijelu guta, ljudima nije pretjerano ukusna ali ni posve loša. Radi se o inače vrlo krhkoj ribi, koja se nedugo nakon ugibanja raspada ukoliko grubo baratate njezinim tijelom. Najveće mogu biti duge oko 70-tak cm.
U Guinnessovoj knjizi rekorda stoji da je Pojas (Regalecus glesne) najdulja riba na svijetu, s punih 11 metara duljine i 250 kg težine. Jedna takva riba davno se nasukala na Jadransku obalu i od tada je zabilježena kao Jadranska vrsta, no kako ova riba živi na velikim dubinama teško je reći obitavaju li kod nas stalno. Rijetka je pojava da se ova riba uoči bilo gdje na svijetu, uglavnom kada se negdje nasuče na plažu, no poznato je da je kozmopolitska vrsta i nema razloga da ne zađe u Jadransko more. Vjeruje se da su mnogi mitovi o morskim zmijama i čudovištima nastali upravo radi ove vrste. Početak leđne peraje joj je jako dugačak, kao i prsne peraje. Crvene su boje, a ostatak tijela zna biti zelenkast ili plavkast s raznim crnim pjegama i linijama duž tijela. Iako različito izgledaju, potvrđeno je da se radi o istoj vrsti.

Najčešća ulovljena riba kaiš u Jadranu je Mač Srebrnjak (Trachipterus trachipterus). Često se pojavljuje uz obalu, zaslijepljena sunčevim svjetlom slabo je pokretljiva ili izgleda sasvim nezainteresirana. Lovi se na svim lokacijama u Jadranu, nešto češće na mjestima gdje je obala muljevita pa tako i u velikim lukama. Malo dublje na muljevitom dnu love se i na parangale namijenjene landovini. Ova kozmopolitska vrsta naraste do 3 metra. Peraje su mu crvene boje, a početak leđne peraje nešto duži od ostatka tijela. Boja tijela je srebrna s nekoliko velikih crnih pjega, i vrlo je zanimljiva: ubrzo nakon što riba ugine boja mu se "rastapa", tj. dodirom se lako prenosi na sve što ga dotakne. Ta srebrna boja zapravo je njegova tanka koža koju štiti sluz, a nakon što se osuši truljenje kože je neizbježivo. Događa se da riba koja se prodaje na ribarnici zbog grubog transporta i dodira s drugim ribama gotovo i nema srebrne boje, već se doslovno vidi golo prozirnobijelo meso. Kao i drugim vrstama iz obitelji Trachipteridae, zanimljiv je rep koji je uzdignut slično kao kod aviona - s jedne strane okomito u odnosu na tijelo. Velikim ustima proždire ribe koje se nalaze iznad nje, dok gleda njihove obrise prema škrtoj svjetlosti koja dopire u dubinu.

1974. godine u Bolu je uhvaćena još jedna vrsta iz ove obitelji, Vlasuljasta srebrnica (Zu cristatus) koja ima prve leđne peraje gotovo tri puta duže od ostatka tijela. Razlikuje se još i po tome što joj je dio tijela iza analnog otvora jako uzak i zašiljen. Osim pjega, na tijelu ima i tamne pruge. Naraste do 1 m duljine, no kad je živa s dugim repom, prsnom perajom i dugom leđnom perajom izgleda masivno i impresivno. Također je zastupljena u cijelom svijetu na dubinama od 100 metara i više.  Općenito se malo zna o vrstama koje žive tako duboko, slijedom toga i o ovoj obitelji riba, a nepoznanica je zašto uopće zalaze u plićak. Moguće je da se riba nakon noći ili oblačnog vremena naglo izgubi kad je zaslijepi sunce, ili je oluja bespomoćno izgura do obale odakle se ne zna vratiti. Vjerojatno je da se uz pomoć dugih šipkastih peraja i horizontalnog repa često odmaraju na samom dnu, kao da i love s njega.

U Europi se iznimno rijetko pojavljuje riba Jedroglavka (Lophotus lacepedei), još rjeđe u Mediteranu, a u Jadranu u nekoliko slučajeva u pretprošlom stoljeću, te nedavno u Preboju na Pagu gdje ju je začuđeno gledao lokalni ribar dok je pokušavala iskočiti na obalu. Riba je iz nekog razloga zbog blizine obale i hladnog mora očito bila izbezumljena, što dokazuje i velika količina crne "tinte" koju je ispustila. Tu tekućinu dobija iz posebne žlijezde i koristi u slučajevima kada joj prijeti opasnost, slično kao glavonošci. Zabilježena je kao vrsta toplijih oceana koja živi daleko od obale, na dubinama od 100 metara, no zbog rijetkosti teško je sa sigurnošću tvrditi kakav život vodi. Predator je, hrani se ribama i lignjama a nerijetko je i sama čest zalogaj tunama u čijem želucu se redovito nalazi. Naraste u duljinu do 2 metra, boje je srebrnkaste s bjelkastim točkicama po cijelom tijelu. Rep joj je šiljast, a iz glave joj raste nekoliko dugih leđnih peraja koje su do kraja tijela ružičaste boje. Pokrivena je sitnim svjetlucavim ljuskama.

Jedna od najčešćih riba Jadrana koja podsjeća na remen je Zmijičnjak repaš ili Mač (Lepidopus caudatus), dok je njegov rođak bez repa inače istih karakteristika Zmijičnjak sabljaš (Trishiurus lepturus) rijeđi. Inače je bezrepi Sabljaš brojan u cijelom svijetu osim kod nas, a Repaš je češći u Mediteranu te se pari i živi u Jadranu. Na nekim pozicijama na otvorenom moru se pojavljuje učestalo, dok u zaljeve zalazi povremeno. Najčešće se pojavi u većim jatima, a zna doći i uz samu obalu. Hrani se tako što glavom prema gore vreba plijen, najčešće ribe i lignje. Zbog oštrih zubi sposoban je pregristi gotovo sve, pa osim riba nerijetko stradaju i peškafondi prilikom lignjolova kao i panule. Ponekad se ulovi udicom na već uhvaćenu ribu, ili je jednostavno pregrize na pola snažnim ugrizom. Nije opasan za čovjeka, no oni slabijih živaca će vjerojatno izbjegavati noćno plivanje na pučini. Hrani se tijekom cijelog dana, no ipak je prilagođen noćnom životu i velikim dubinama. Velike oči dominiraju na šiljatoj glavi, baš kao i veliki oštri zubi. U sumrak iz velikih dubina pliva prema površini gdje često lovi noću.  Veoma je ukusan te se može pripremati na razne načine. Naraste do 10 kg težine i 2 metra duljine. Bezrepi rođaci narastu dosta manji - "samo" 5 kg, a često posjećuju riječna ušća i pliće muljevite uvale. Zbog nedostatka repa, bezrepi ima veće leđne peraje koje mu daju uzgon prilikom vijuganja tijela.

I za kraj, evo usporedbe izgleda svih opisanih vrsta:

Pero Ugarković
1.3.2007