Razredi riba viša su stepenica od obitelji u klasifikacijskom stablu. Razred bakalara (Gadiformes) u Jadranu je relativno brojan, no ove ribe više vole hladnije i duboke oceane tako da su oni gospodarski najvažnije vrste sjevernoeuropskih zemalja. Donedavno su svi bili svrstani u istu obitelj (Gadidae) ali su nedavna istraživanja pokazala da se vrste podosta razlikuju. Podijeljeni su u deset novih obitelji od kojih neke svoje znanstvene nazive nisu kao i većina riba dobile po starogrčkom ili latinskom nazivu. Ono što je najlakše uočiti kod ovih riba je da nemaju čvrste i bodljikave peraje, već im je kostur drugačije konstrukcije.
Da bi izbjegli monotoniju dubinskih vrsta u sredini teksta, odmah na početku ćemo spomeuti vrstu Morski manjić (Molva dypteriga macrophthalma) koja živi na Jadranskim dubinama većim do 200 metara. Ova vrsta spada u obitelj Lotidae kao i ugorove majke, ali ne i u istu grupu. Što se tiče roda Molvi, ova vrsta je najmanja - naraste do 1 metra duljine i teži do 20 kg. Ostale vrste na Atlantiku teže i do 45 kg a dobro su poznate sportskim ribolovcima, posebno vrsta Burbot (Lota lota) koja živi i uz obalu te u rijekama sjeverne Azije. Za ostale vrste osim Morskog manjića nije poznato žive li u Jadranu, ali mogućnost u svakom slučaju postoji. Grabežljivac je i strvinar, voli muljevito dno na kojemu se preko dana odmara a noću aktivno traži hranu. U doba mrijesta pojavljuju se na mjestima gdje je dno kamenito. Boja mu je s gornje strane sivocrvenkasta a s donje bijela.  Tijelo mu je izduženo a donja usna dulja od gornje i strši. Ispod brade mu viri crvoliki pipak, kao i kod ostalih vrsta iz ove obitelji.

Tabinja Mrkulja (Phycis phycis) jadranska je riba veoma nježnog, mekanog i veoma ukusnog mesa. Odlična je kuhana i spravljena na brudet, a sušena bi sigurno imala vrijednost u rangu norveškog bakalara. Do nedavno tabinje su smatrane dijelom obitelji Gadidae, pa ćete je u svim starijim knjigama naći tako klasificiranu. No, novija istraživanja pokazala su da ove ribe treba izdvojiti u vlastitu obitelj Phycidae jer su u bližem srodstvu s glavočima od drugih vrsta iz skupine bakalara. Tabinja mrkulja obožava tamu koju pronalazi u mrkloj noći i u dubokim rupama. Rijetkost je tabinju uočiti dalje od izlaza rupe ili u slobodnom plivanju, možda bi se mogla ponekad vidjeti po mrkloj noći uz umjetnu rasvjetu. Ove ribe se u mraku snalaze uz pomoć otolita (otoliti su mineralni sedefasti kamenčići koji se nalaze u lubanji i služe kao organi ravnoteže) i svojih "brkova" kojima u potpunom mraku opipavaju dno. Boje je kestenastosive i obično ima veliki stomak u kojemu veliki dio zauzima jetra koja iznosi oko 15% njene ukupne težine. Jetru prilikom čišćenja ribe ne bi trebalo bacati jer sadrži podosta vitamina te Omega 3 aminokiselina. Mrijesti se u zimskom razdoblju a naraste do 4 kg težine. Tabinja boravi na svim na svim tipovima dna, uz uvjet da u blizini postoji rupa u kojoj se nastani i danju skriva. Pošto su vanjske strane otoka i strmiji tereni bogatiji takvim rupama, tabinja je češća na takvim terenima. Nakon zalaska sunca izlazi iz rupe u potragu za strvinama te sitnim crvićima i račićima koji su joj najdraža hrana. Kod prvog traga svjetlosti vraća se u svoju rupu, od koje se nikad ne udaljava previše. Tabinji smeta i mjesečina, pa je za jakog mjeseca treba tražiti dublje gdje svijetlost ne prodire. U pravilu je vrsta srednjih dubina ali živi i pliće, rasprostranjena je od 1 - 700 metara dubine.

Druga vrsta, Tabinja bjelica (Phycis blennoides) puno je češća vrsta od Mrkulje - ali ne i u Jadranu. Ova vrsta po prirodi živi dublje, te je njezino pravo stanište na dubinama od 100 - 1000 m. Zapravo, manji primjerci žive na manjim dubinama a najveće Bjelice koje mogu narasti do 4.5 kg žive na velikim dubinama u vječnom mraku i imaju slobodu kretanja čitav dan. Izgledom je dosta slična mrkulji a razlikuje se najviše po boji koja je pepeljastosivkasta i po izduljenoj prednjoj šipčici na leđnoj peraji. Kod nas je brojnija u južnom Jadranu, gdje se manji primjerak može uhvatiti uz obalu a veći koćom na velikim dubinama.

Tabinjak (Gadella maraldi) vrlo je sličan tabinji. Boje je smeđkaste s tamnijim, gotovo crnim ljuskama s gornje strane. Ova riba u Jadranu se ulovi vrlo rijetko zato što živi na velikim dubinama - od 150 metara na dublje. Komercijalno se lovi isključivo u Atlantiku, gdje je vrlo cijenjena kao ukusna riba.
Od obitelji Moridae u Jadranu živi još i Okatica (Mora moro), dok ostale vrste nisu još pronađene. No, nitko ne zna što se krije u velikim dubinama. Ova riba najčešće obitava na dubinama preko 300 metara, ali ponekad u većem broju dođe pliće (na 50-tak metara dubine) kada ih koće lakše ulove. Na Jadranu kao većina dubinskih riba nije dobro poznata, te zato nije ni cijenjena kao hrana. Naraste do 5 kg težine a glavne su joj karakteristike osim "tabinjastog" izgleda ispupčene i velike oči te mjesečast rep. Obitelj Moridae inače nije dobro poznata i istražena, pretpostavlja se da ne trebaju skloništa kao tabinje zbog vječne tame njihova obitavališta. Osim ove dvije vrste nedavno je uhvaćena i Mediteranska tabinjka (Lepidion lepidion), vrsta jako slična Tabinji bjelici koja živi isključivo na dubinama većim od 500 m (najčešće od 750 pa sve do 2000 m dubine). Nije ni čudo što nam je tako dugo ostao skriven.


U Jadranu žive tri ugorove majke iz obitelji Lotidae. Svoje čudno ime zahvaljuje narodu koji loveći ugore nikada nije naišao na niti jedan primjerak koji bi imao ikru (jajašca) pa je odatle potekla legenda da ova vrsta služi ugorima kao majka surogat. Sve tri Jadranske vrste dosta su česte kod nas, no dvije - Pečatica (Gaidopsarus vulgaris) i Mrkulja (Gaidopsarus mediterraneus) su poznatije jer žive na nešto manjim dubinama. Treća, Zubuša (Gaidropsarus biscayensis) živi isključivo na dubinama većim od 100 metara. Zbog nedavnog odvajanja od obitelji Gadidae u zasebnu obitelj, znanstveno ime joj dolazi iz Francuskog jezika po tamošnjem nazivu vrsta. Ugorova majka Mrkulja je najveća i teži do 0.60 kg, dok su ostale prosječno teške do 0.35 kg. Za razliku od većine svoje obitelji, neke od ovih riba su prošarane lijepim bojama. Tako je Mrkulja tamnosmeđa s tamnijim smeđim mrljama i bijelim točkama, Pečatica je tamnonarančasta a s donje strane i ružičasta sa smeđim mrljama i modrim preljevima. Zubuša je ružičastosmeđa s tamnosmeđim mrljama po tijelu. Vole zatvorenije more od tabinja, a česte su i u blizini rijeka. Također su im najdraža šljunkovita dna gdje se od granula šljunka lako formiraju podzemni prolazi i pećinice. Obožavaju se zavlačiti i između travki posidonije pa su zbog toga prilično nepoznate i nevidljive jer se u toj algi teško uočavaju. Također su noćne životinje koje se hrane ribama, rakovima, crvićima, odnosno svime što se može uhvatiti ili pronaći. Ukusne su i cijenjene, ali ne kod nas već u drugim zemljama gdje su poznatije a ponekad i ciljana lovina.
Ovaj nam razred riba krije u dubinama i obitelj Macrouridae ili rilaše. Iako u Jadranu živi vjerojatno samo 4 rilaša, ova je skupina jako brojna u svjetskim morima gdje su dubine puno veće nego kod nas. Rilaši žive na velikim dubinama gdje vlada vječni mrak, pa ih se može vidjeti samo prilikom ciljanih istraživanja tih područja. Izgled im je karakterističan jer im tijelo sliči na oštru iglu. Glava im je prilično velika u odnosu na tijelo koje se prema repu stanjuje, tako da rep uopće nemaju. Mišorepi okac (Hymenocephalus italicus) brojan je u dubinama južnog Jadrana. Morski miš (Caelorinchus caelorhincus) istraženiji je jer se pojavljuje i na 200 metara dubine. Vretenac (Trachyrincus scabrus) karakterističan je po tome što mu je i njuška šiljasta. Nedavno je otkriven i Mediteranski dugorepac rilaš (Caelorinchus mediterraneus), vrsta karakteristična za dubine Mediterana. Rilaši prosječno narastu do 40 cm i ne dosežu veću težinu. Hrane se beskralježnjacima koje nađu na muljevitom dnu. Posve je vjerojatno da u Jadranu živi još neka vrsta rilaša, a na istraživačima je da je otkriju.

Ugotica (Trisopterus luscus) je jako rijetka u Jadranskom moru, čak je i diskutabilna nazočnost ove vrste. No zato imamo Ugoticu malu (Trisopterus minutus) koju zapravo zovemo ugotica i sasvim je česta riba kod nas. Rasprostranjena je posvuda, od 30 do 300 metara dubine. Ugotice vole mjesta oko kojih se nalaze velika polja pješčanog i muljevitog dna, no generalno žive u rupama po danu. Obično rupu nastanjuje u većim ili manjim jatima. Noć je njeno doba kada odlazi u hranjenje pretražujući pjeskovito dno za bilo kakvom pokretnom i nepokretnom hranom. Boje je smeđkaste s gornje strane dok je odozdo srebrnastobijela. Najčešće se uhvate koćama ili na udicu kada se baca u blizinu njihove rupe. I u ovom slučaju radi se o prilično ukusnoj ribi koja se može spremati na razne načine, no zbog veličine nije osobito cijenjena. Obično narastu do 20 cm duljine, ali iz nekog razloga u Novigradskom moru narastu i veće.
Pučinska ugotica (Micromesistius poutassou) živi na muljevitim i pjeskovitim prostranstvima južnog Jadrana. Pučinska i Velika ugotica (Merlangius merlangus) ili Pišmolj za koju se sumnja da bi mogla živjeti na dubinama južnog Jadrana sličnog su izgleda kao i mol (oslić), no spadaju u obitelj ugotica zbog tri reda leđnih peraja koje imaju. Pučinska ugotica može narasti do 1 kg a Pišmolj i do 3 kg težine. Pučinska ugotica kod nas i nema neku komercijalnu vrijednost, tu i tamo se pojavi u prodaji koji primjerak pomiješan s oslićima a za obilniji ulov trebalo bi vući mrežu malo dublje nego što to naše koćarice rade. Pišmolj je pak tradicionalna riba koja se lovi parangalima, udicom i naročito koćama. Ugotice žive na dnu po danu, a noću se izdižu s dna tražeći hranu sve do površine. Hrane se usnulim ribama ili pučinskim rakovima na koje naiđu. Boja im je olovnosmeđa s gornje strane dok je odozdo bijelosrebrnasta. Zanimljivo je da pišmolja u sjevernom Jadranu smatraju najobičnijom ribom, dok je u ostalim dijelovima Jadrana i u Mediteranu izrazito rijetka jer je to riba sjevernih mora Atlantika. Poznato je da udičari u Jadranu obično počinju sa šparom, knezom ili lumbracima, ali od Kvarnera se češće love pišmolji. Jedno vrijeme je gotovo potpuno isčezao u kvarnerskim dubinama, no u posljednje vrijeme opet je tamo popularna riba. Iako u Atlantiku naraste do 3 kg, kod nas je ipak dosta manji. Pišmolj je s gornje strane sivkastomaslinaste boje, sa strane žućkast a s donje srebrnastobijel. Zalazi i u riječna ušća, ali obično boravi na muljevitom i pjeskovitom prostranstvu a često i na kamenitom dnu. Ove dvije vrste razlikuju se po tome što pišmolj ima jednu tamnu mrlju pored prsne peraje, te po repu koji je kod pišmolja ravan a kod pučinske ugotice dosta konkavniji. Kad smo već kod obitelji ugotica, valja napomenuti da u Jadranskim dubinama živi još jedna - nazovimo je Srebrenka po znanstvenom nazivu jer našeg imena nema (Gadiculus argenteus argenteus). To je veoma sitna ribica koja naraste najviše do 15 cm i nepoznata je široj javnosti, najviše zbog svoje sitne građe i zbog toga što živi na dubinama od 1000 metara.

Iz ove skupine riba sigurno je duž Jadranske obale najpoznatiji Mol, Oslić, Tovar, Ugota (Merluccius merluccius). Prije se Oslić uglavnom lovio mrežama stajaćicama i parangalima, a od kada je započelo oranje prvim koćama u Jadranu, ulov Mola se povećao u znatnoj mjeri. Do prije nekoliko godina Mol je spadao u veoma brojnu i rasprostranjenu ribu svuda u Jadranu i vrlo je tražen zbog svog izuzetno kvalitetnog mesa koje se najčešće sprema "na lešo" (kuhano), no koće jednostavno nemaju granicu te je uslijed velike potražnje i relativno visoke cijene izlov sitnih primjeraka koji nastanjuju unutrašnje kanale i dna koja su pogodna mrežama prevršio svaku mjeru. Iako ga i danas ima u ulovima, nije ni izdaleka brojan koliko ga je u prošlosti bilo u dubinama Jadrana. Mol tek izvađen iz mora ima izrazito zlaćanu boju, koju primjerci uhvaćeni na parangal zadržavaju dulje vrijeme. Nakon što ugine, najčešće je s gornje strane je smeđkastosiv a odozdo svjetlosiv. Kako mu je koža vrlo mekana i ljuske nježne, primjerci uhvaćeni u koću koji neko vrijeme provedu i na ledu vrlo često u prodaju dolaze skoro potpuno sivkasti ili posve bijeli. Preporuča se za konzumaciju bolesnicima i ljudima koji imaju problema s probavom. Mol je riba koja po danu obično leži na dnu, a noću kreće u lov u više slojeve mora, sve do same površine. Najaktivnije razdoblje njegovog lova je pun mjesec. Kao pravi grabežljivac proždire ribe, rakove i mekušce koji mu se nađu na putu, a tu mu pomažu i čeljusti prepune oštrih igličastih zubi. Merluccius na latinskom znači "morska štuka", a ime može zahvaliti činjenici da u lovu ne razmišlja glavom nego ustima. Na nekim mjestima zna se pojaviti i uz samu obalu, ali brojnost mu je najčešće proporcionalna dubini. Najdraže su mu dubine od preko 100 metara gdje se zadržavaju i najveći primjerci koji u Atlantiku mogu narasti do 15 kg, a u Jadranu vjerojatno do 10 kg. Ima ga u svim morima svijeta, ali su raspodijeljeni po različitim vrstama kao južni, peruanski, pacifički oslić itd. Mužjaci su drugačiji od ženki, malo su izduženiji a ženke krupnije i deblje. Manji primjerci koji obitavaju pliće i u kanalima vjerojatno se tamo zadržavaju udaljeni od ostalih i zbog toga što ova vrsta ne preza od kanibalizma te proždire ribe bez obzira radi li se o vlastitom potomku. Vjeruje da živi dvadesetak godina, a prvi mrijest počinje nakon četvrte ili pete godine što dodatno otežava njegov razvoj uslijed intenzivnog kočarenja. Ovaj, kako ga mnogi zovu "jadranski bakalar" održanje vrste može zahvaliti valjda jedino činjenici da ženke baš kao i kod njegovih sjevernih rođaka polažu velik broj jajašaca (oko 2 milijuna) od kojih mali broj uspije izbjeći mreže i produljiti vrstu.

Teško bi bilo završiti ovaj tekst a ne spomenuti i ribu po kojoj je čitav razred dobio ime i koja je jako važna za naše krajeve, iako ne živi ni blizu Jadranskog mora. To je naravno Bakalar (Gadus morhua) iz obitelji ugotica, riba koja naraste skoro do 100 kg težine. Velike ženke za vrijeme mrijesta ispuste do 9 milijuna jajašaca, što je ujedno i jedini razlog zbog kojega još nije posve istrijebljen uslijed nevjerojatno intenzivnog izlova i ogromne potražnje. Zbog kršćanskih običaja da se petkom i za vrijeme nemrsa jede riba (danas se zbog skupoće bakalara taj običaj održava samo na Badnjak), bilo je potrebno pronaći rješenje da se ne pokvari a to je prije vremena hladnjaka i škrinja bilo moguće samo sušenjem. Bakalar, kao i naše vrste ugotica i tabinjki, može tako dehidriran stajati godinama a da hranjive tvari ostanu potpuno sačuvane kao i kada je bio svjež. I na kraju tužna konstatacija: u Hrvatskim knjigama i na našim internet stranicama više se može naučiti o bakalaru nego o našim vrstama riba, a kako je izuzetno prelovljen uskoro ćemo ga jedino tamo i viđati.

Pero Ugarković
31.12.2006