Temelj života i preživljavanja je hranidbeni lanac. To je ciklus koji traje od početka života i trajat će do njegova završetka. Kada se kaže da je biće na vrhu hranidbenog lanca, misli se na ultimativnog predatora koji se hrani svim organizmima na karikama ispod sebe dok njega nitko ne ugrožava. Lanac se zatvara kada savršeni predator ugine i postaje hrana sitnim organizmima koji inače tvore prvu kariku - oni će se hraniti njegovim truplom i tako će lanac biti iznova pokrenut. Kada govorimo o ribama, za razliku od predatora moraju postojati i vrste koje su na njegovom dnu - hrane se planktonima i osnovni su sastojak prehrane svih ostalih grabežljivih riba. U Jadranu ima jako puno takovih vrsta, no u ovome članku izdvojit ćemo one koje su neposredno bitne i za čovjeka.

Gira atlantska (Centracanthus cirrus) brojni je stanovnik isključivo otvorenog mora Južnog i Srednjeg Jadrana, dok sjeverni Jadran zaobilazi. U proljeće se za vrijeme parenja približava obali, dok u ostalom dijelu godine boravi u dubini sve do 250 metara. Ima veće oči od ostalih girovki i šiljastu glavu. S gornje strane crvenkasto je nijansirana, dok je donja strana tijela sivkasta. Prepoznatljiva karakteristika riba iz ove obitelji nedvojbeno su usta koja često zovu "harmonika". Slično kao kod kovača (šanpjera), otvorena usta izdužuju se dodatnih centimetar-dva pomoću prozirne, gotovo nevidljive opne u cjevčicu. Takvom građom i naglim otvaranjem usta lakše se približe i usišu hranjive tvari koje nanosi struja. Upravo zbog tih usta girovke su posebna obitelj riba, inače bi sigurno spadale u sparide. Gira atlasnska u svim je drugim karakteristikama ista kao i bukva. Gira atlantska spada u podobitelj Centracanthus  koja se vjerojatno jednom davno razvila iz samih bukava. Druga podobitelj Spicara, evolucijski ili na drugi način spojena s Centracanthus, vjerojatno je potekla od ušata koje i same imaju vrlo pokretna usta. To je pogotovo očito na Angolskim vrstama Spicara melanurus i Spicara nigricauda, koje bi kod prosječnog Jadranskog ribara posve sigurno prošle kao "išempjane" ušate. Inače, sve girovke žive u istočnom Atlantiku.
Naša najopjevanija gira (Spicara smaris) ima oko 200 domaćih imena - menula, manula, oblica, itd. Za nju kažu da je prehranila naše otoke. Pogodna je za soljenje, kao i za pripremu po raznim receptima od kojih neke možete čuti javno a drugi se brižljivo skrivaju u svakoj jadranskoj luci i prenose samo s koljena na koljeno. Njeno meso je izrazito cijenjeno, a čak se i izvozi. Još jedna očita karakteristika sparida vidljiva je i kod gira - dok rastu mijenjaju spol. Kod oblice je proces obrnut, do određene veličine je ženka a nakon toga mužjak. Tijekom dana i za ljetnih vrućina gira oblica obitava daleko od obale, ljeti se pari pa je i zabranjen gospodarski ribolov od svibnja do rujna. Obično se skrivaju među visokim travkama posidonije. Zimi se približavaju obali te se love mrežama migavicama, girarama i sličnim. Boje je sivkastosmeđe, a na bokovima je izražena kvadratasta crna mrlja. Uža je od ostalih gira, a naraste do 20 cm duljine. Veliki mužjaci kite se fluorescentnim plavozelenim šarama, posebno izraženim u vrijeme parenja. Hrane se planktonima i organskim ostacima koji lebde u morskoj struji.

Jako slična menuli je gira Oštrulja, Lužina (Spicara flexuosa) koja je nešto šira a može i narasti veća (do 22 cm). Ne čini se puno dulja, ali bude dosta teža. Ova vrsta više voli muljevita i pjeskovita duboka prostranstva, osim krajem zimskog perioda kada nalaze ljušturasta dna na kojima se odvija svadbeni ples. U to doba mužjaci se kite plavozelenim bojama. Samo veće gire nalaze se na mjestima gdje se generacijama njihova vrsta pari. Oštrulje su u zimskom periodu puno ukusnije upravo zbog mrijesta koji slijedi i love se u velikim količinama. Ima jednako ukusno meso kao i oblica, ali navodno zbog kostiju koje su sigurno posljedica većeg obujma nije toliko cijenjeno. Po danu kada su i bliže dnu poprimaju kamuflažnu boju tako da se teško razlikuju od dna. Tako se na njihovom tijelu često vidi nekoliko različitih nijansi zelenkastih i tamnijih sivih boja.

"Mrcina" među girovkama u Jadranu je sigurno Tragalj, Modrak (Spicara maena). I on je toliko popularan da ima puno narodnih imena. Modrozelenkaste je boje sa svjetlijim smeđim prugama i velikom crnom mrljom na bokovima. U vrijeme parenja i ovi mužjaci poprimaju izuzetno kričavu fluorescentnu modru boju kojom se šepire pred svojim ženkama. Obitava dosta pliće nego ostale vrste girovki i odabire polja posidonije gdje radi gnijezda. Ustima pravi gnijezdo, zagrće mulj i travu, tako da mu u tom periodu usta budu oštećena. Ova najveća gira može narasti i preko 0.30 kg, i to ne rijetko. Osnovna hrana mu je plankton za kojim zna doći i na samu površinu, a hrani se još i algama te manjim živim organizmima. Za hranjenje preferira mjesečinu radije nego svijetli dan, a čim nanjuše hranu iz daljine će se okupiti veliki broj modraka. Ako se jednom prestraši, teško se vraća na isto mjesto. Mijenja spol nakon veličine od 20 cm i tada postaje mužjak. Girovke nisu naročito popularne među ribolovcima, no u doba kad druga riba ne radi dobro (pogotovo zimi) znaju pružiti i te kakvo zadovoljstvo, pogotovo borbeni Modrak.

Čak i među zelenišima postoji vrsta koja je stigla iz Crvenog mora, ali u Jadranu su za sada "domaće" samo dvije vrste: Gavun i Oliga. Gavun (Atherina hepsetus) je veoma važna riba za naše more. Ne samo da je cijenjen za jelo i kao ješka (posebno živ na udici), ova je riba glavna hrana mnogim predatorima koji žive uz obalu. Jata gavuna žive na svim mjestima duž naše obale, uvalama, otvorenim obalama te na ušćima rijeka. Gavuni se hvataju posebnim sitnim mrežama gavunarama koje se ostave preko noći ili se jato zapaše. Tijekom noći manji gavuni migriraju u uvale gdje mirujući provode noć, dok veći lebde nad dnom gdje su česta hrana lignjama i ostalim noćnim grabežljivcima. Ujutro se ponovno skupljaju u jata te nastavljaju svoju bioritmičku aktivnost. Hrane se sitnim planktonskim bićima, algama i ostalim hranjivim tvarima, nerijetko i ostacima hrane neke druge ribe ili ljudi pa nije rijetkost da se gavun uhvati i na malu udicu. Najveći narastu do 20 cm duljine, a razmnožavaju se već nakon prve godine života. Obično se drže same površine i ne idu dublje od nekoliko metara ispod površine. Sivkastozelene je boje s gornje strane a sa donje srebrnosive, tako da ga je prilično teško uočiti i iz zraka i s dna. Na ljuskama ima sitnu crnu točkicu, gotovo nevidljivu. Gavuni se mrijeste zimi kada odlažu jajašca na travu u plićaku. Ribari su oduvijek znali pronaći mjesta gdje se gavuni okupljaju kada bi nakon nevremena na obali vidjeli mnoštvo sitnih nasukanih jajašaca. Druga vrsta u Jadranu je Oliga (Atherina boyeri), vjerojatno najmanja riba koja se izlovljava s razlogom. Veoma je slična gavunu, pa je zato mnogi i zovu gavun. Gornja joj je strana tamnosiva a na boku ima srebrnu prugu. Naraste manje od gavuna, samo do 10 cm. Mrijesti se u ljetno doba na sličan način i na istim mjestima kao i gavun. Možemo je susresti na cijelom Jadranu, ali najčešća je na ušćima rijeka. Osim toga, ne zalazi dublje od 2 metra pa je najsigurnija upravo u samom plićaku. Ova vrsta živi u cijelom Mediteranu kao i u Kaspijskom moru koje je razvilo posebnu podvrstu.

Općenito najvažnija obitelj riba "hraniteljica" koja je izuzetno važna kao hrana, ješka i esencijalni sastojak ostalih ribljih proizvoda je Clupeidae (Clupea je latinski naziv za srdelu). I upravo ta vrsta poznata iz davnih vremena je ova "naša" srdela (Sardina pilchardus). Ona je definitivno najvažnija riba u Jadranu koja nosi 60% cjelokupnog izlova ribe. Srdela živi u istočnom Mediteranu i sjevernom Atlantiku, a na ostalim poveznim mjestima je dosta rijetka. Iako živi na pučini, utvrđeno je da su mjesta na kojima dno nije muljevito i pjeskovito zanimljivija srdelama koje tu očito pronalaze više hrane. Ponekad se tako može vidjeti i blizu obale, a nekad i u lučicama između brodova. Hrani se gotovo isključivo planktonom, a rjeđe i većim organizmima. Srdela dosegne duljinu 25 cm, boje zelenkastomodre s gornje strane a donja strana tijela joj je svjetlija kao kod svih riba koje su žrtve napada iz dubine i iz zraka. Postrance ima nekoliko tamnijih pjega u visini očiju. Najviše se love u ljetnim mjesecima kada nema mjeseca na nebu. Svjetlo kojim sve brojnije plivarice stvore dnevnu atmosferu na ograničenom pojasu mora toliko je jako da privlači srdele iz velike daljine na okupljanje. To svjetlo privlači sitne organizme kojima se srdele noću goste. Najčešće se skupljaju na dubinama od 50 do 100 metara tijekom dana, a noću dolaze bliže površini. Zimi odlaze u veće dubine gdje se mrijeste i ispuštaju golemu količinu jajašaca koje nekoliko mjeseci plutaju morem. Srdele žive u većim jatima koja im pružaju sigurnost. Poznato je da gusto skupljeno jato zbunjuje predatore, koji vide samo veliku sjenu u plavetnilu. Ukus srdele je poseban i za mnoge gastronomski praznik, iako je najjeftinija riba jer se lovi u ogromnim količinama. Ova plava riba bila je stoljećima najvažnija hrana naših starih, koji su je najčešće pripremali pečenu uz blitvu ili bob, mariniranu i naravno usoljenu. Slane srdele i danas su poslastica koja se odlično prodaje i puno traži. Sole se se po principu red krupne soli red srdela, tako se slažu u nekad drvenu a danas plastičnu bačvicu i nakon nekoliko dana se ocijede. Tada im se doda salamura (dobro posoljena voda određenog omjera) i ostave se barem mjesec dana da sol odradi svoje. Prije konzumacije poliju se maslinovim uljem. Kao hrana, srdela spada u plavu ribu koja bi trebala zauzimati što više mjesta u našoj prehrani. Sve ribe iz skupine srdela lako su probavljive, bogate bjelančevinama, ugljikohidratima, mastima, vitaminima i mineralima, posebice vitaminima A, D i E. Za razliku od većine namirnica koje inače jedemo.

Još cjenjenija riba od srdele je Inćun (Engraulis encrasicolus), ne toliko pečen koliko usoljen. Ova riba je toliko cijenjena da se gotovo čitav naš ulov izvozi, kao sirovina ili gotov proizvod. Slično srdeli, živi na dubinama od 0 do 400 metara a najbrojniji je na pučinskim stranama otoka. Manji primjerci žive i bliže obali. U hladnijem dijelu godine obitavaju bliže dnu, dok u toplijem dolaze i na samu površinu gdje se često vide kako uskomešaju, "viraju". Inćun se mrijesti ljeti što mu sigurno ne ide u prilog, jer se tada i najviše izlovljava. Lovi se na isti način kao i srdela, pod svjetlom mrežama plivaricama koje se bacaju i do 100 metara dubine, no inćun se puno sporije približava izvoru svjetlosti pa ga treba duže čekati. Od srdele se razlikuje po tome što je uži i duljii, šiljate glave i krupnih očiju. Manja je riba i može narasti svega 20 cm.

Neobična srdela koja se često pojavljuje u našim lukama u toplije doba godine, te vrsta koja se u jatima zna nasukati na naše plaže je Srdela golema ili Divlja  srdela (Sardinella aurita). Ova vrsta za razliku od prve dvije nije baš dobra za jelo zbog velike količine sitnih kostiju koje se nalaze u jako malom prostoru. Svatko tko je jednom kupio i pripremio ovu vrstu rijetko će ponoviti istu pogrešku. Razlog njenog nasukavanja je nagla promjena temperature zbog koje se potpuno pogube. Divlje srdele često se mogu vidjeti noću kako iskaču ispred brodova, a nije rijetkost da se u vožnji nekoliko njih zaleti i u manji čamac. Osim što nije baš jestiva, ova srdela kada se pojavi na svjetlu ponaša se uznemireno te plaši ostale vrste zbog čega je ribari preziru. Živi više u tropskih morima nego kod nas, te je dosta migratorna. Naraste do 35 cm i teži najviše oko 0.30 kg. Glavno obilježje joj je zlaćana boja te sitna crna mrlja na škržnom poklopcu.

Najviše na sjevernom Jadranu a drugdje u nešto manjem broju živi još jedna ukusna i zdrava plava riba - Papalina (Sprattus sprattus). Ova riba zbog svoje delikatesnije prehrane, u koju spadaju planktoni koji vole manje zaslađenije i zatvorenije more, dolazi na mjesta koja su manjeg saliniteta od čiste morske vode. Zbog toga se na ušćima naših rijeka i u njihovoj okolini često mogu vidjeti golema jata ove sitne ribe koja  može narasti svega 14 cm u duljinu i jedva 0.02 kg težine. Srebrnastija je i izduljenija od srdele ali ne toliko kao inćun, pa je lako uočiti razliku. Papalinu je jednostavno loviti uz uporabu umjetnih svjetala, kojima se brzo približi i zadržava u njihovoj blizini. Inače je brojna u svim sjevernim morima Europe te je veoma važna kao hrana. Kao i kod svih vrsta srdela, potrebno je relativno kratko vrijeme da joj se populacija obnovi - svega 15 mjeseci. Uz to, životni vijek joj je prilično kratak - do 5 godina koje rijetko dožive obzirom na prirodnu i ljudski potenciranu smrtnost.

Ova obitelj riba ne sastoji se samo od sitnih i bespomoćnih planktonojeda koji su do sad opisani, već tu spadaju i nešto veće ribe iz roda Alosa - Lojka ili Ćepa (Alosa fallax) te Atlanska Lojka (Alosa alosa). Upitno je da li ova potonja navraća u naše krajeve, dok je Lojka prilično brojna. S gornje strane je modrikaste a sa donje srebrnobijele boje, kao i većina riba iz ove porodice. Na škržnom poklopcu vidljiva je veća crna mrlja, na koju se nastavlja nekoliko okruglih mrlja na bokovima. Na repnoj peraji nalazi se jedna velika ljuska koja izgleda dosta neobično. Smatra se da u Mediteranu živi zasebna podvrsta (Alosa fallax nilotica) kojoj pripada i naša Lojka, a u nekim detaljima se razlikuje od vrsta iz drugih mora. Ove ribe koje mogu narasti i do 7 kg težine također jedu planktone, no ponašaju se i predatorno te su napast za sitne ribe koje im se nađu u blizini. Tako se ponekad dogodi da se i ova vrsta zakači panulom, rjeđe na udicu.
Posebno je zanimljiv kod roda Alosa njihov boravak u slatkovodnim stajaćicama te sporijim rijekama, gdje se i mrijeste u proljeće. Iz istog razloga kod nas su najbrojnije na ušću rijeke Neretve te u Baćinskim jezerima. Ne ugibaju nakon mrijesta, već se vraćaju u otvoreno more i dogodine opet dolaze na isto mjesto. Meso im je dosta ukusno i zdravo, kao i kod većine vrsta srdela, no nešto masnije i zbog velike količine sitnih kostiju veoma slabo cijenjeno. U Italiji se dosta koriste kao ješka na panuli za zubaca, gofa i licu - naši susjedi se kunu da je ova riba vrhunski zalogaj za spomenute predatore i da joj teško mogu odoliti. U nekim rijekama gdje su se godinama mrijestile zbog zagađena sasvim su nestale, no mi imamo sreću da su naše rijeke još uvijek relativno čiste i zdrave.

Vrste srdela prilično je lako razlikovati po debljini trupa. Najvitkiji je inćun, zatim papalina, srdela pa divlja srdela, dok lojke ionako veličinom odskaču od sitne plave ribe kojima se teško mogu pripisati. Srdele su ribe koje su čitav život u bijegu, napadaju ih i vrebaju te prate iz dubine i iz zraka. Jedu ih sve poznate vrste pealagijskih predatora - od najmanjih do najvećih, te joj život zacijelo mora biti stresan. Kako se već nije prirodno zaštitila mesom lošije kvalitete, to radi polaganjem velikog broja jajašaca i brzim obnavljanjem populacije. Njeno meso je izuzetno hranjivo (sadrži veliku količinu masnog tkiva) te kao takvo pomaže ostalim ribama da ojačaju i očuvaju zdravlje. Da nema srdela, gavuna i ostalih sitnih riba koje čine tu najslabiju kariku u hranidbenom lancu, more bi se pretvorilo u pustoš bez aktivnog životinjskog svijeta, mutno od prevelike količine planktonskih organizama koji bi procvjetali bez svojih predatora. Jata male plave ribe temelj su života našeg mora i ljudi oko njega.

Pero Ugarković
6.12.2006