Neki sparidi već su opisani u prijašnjim tekstovima (zubaci, diplodusi, orada, ovčica), dok su ostali došli na red u ovom tekstu. Ribe iz obitelji Sparidae (riječ sparoides dolazi iz Grčkog i znači "ribe sa zlatnom glavom") sigurno daju svim svjetskim morima nužnu komponentu zbog koje se ribolov smatra sportom i fantastičnom rekreacijom. Što bi more bilo bez riba koje svojim izgledom predstavljaju čistu jednostavnost ribljeg roda? A obitelj broji 112 veličanstvenih vrsta, od kojih su većina opjevani trofeji vlastitog područja.
Salpa (Sarpa salpa) je jedan od najvećih vegetarijanaca Jadrana. Obožava sve vrste morskih algi, a najveća su joj poslastica alge koje su se nakon oseke osušile na suncu. Mlađi primjerci salpi rado će pojesti i poneki životinjski organizam, dok nakon zrelosti pređu na pravo vegetarijanstvo. Salpe se najčešće druže u većim jatima i zajedno pustoše polja morskih algi. Nije rijetkost sresti ni salpu samicu, koja se iz nekog razloga odvojila od jata i hrani se uz obalu - takva je salpa nešto lakša lovina od onih u jatu. Veoma opreznim i plašljivim salpama sigurnost jata i brojnost osjetila donosi spokoj, čak i kad cijelo jato navali na hranu netko je uvijek na straži. Na prvi znak opasnosti salpa koja ju je uočila munjevito kreće u bijeg, a sve ostale istog trenutka za njom. I druge vrste riba (npr. pic, orada, šarag...) koje ponekad ulaze u jata salpi iskorištavaju njihov oprez i sposobnost pronalaska hrane, a često se dogodi da preplašene salpe izvedu pravi stampedo koji svu ribu u okolini upozori na opasnost. Salpe u pravilu ne zalaze duboko, ako moraju prijeći preko dubljeg terena da bi došle do slijedećeg hranilišta radije će plivati na pola dubine nego uz dno. Salpu cijene kao hranu u mnogim mjestima na našoj obali, dok je većina smatra izrazito nekvalitetnom ribom. Što god mislili o njoj, ukoliko vam se nađe na jelovniku preporučljivo je netom ulovljenu salpu odmah očistiti jer je vegetarijanska utroba lako kvarljiva a s njom se pokvari i vrlo mekano i nježno meso. Ako slučajno ostane neko vrijeme na suncu, meso joj toliko omekša da se pretvori u žitku kašu i tada definitivno nije za konzumaciju. Salpe mogu narasti do 3 kg težine, a takve divove najčešće susrećemo na pučinskim otocima gdje se puno manje lovi nego uz obalu. U posljednje vrijeme učestalim zapasom tramata te bacanjem vrša i eksploziva pojava velikih salpi je prava rijetkost. Salpa je jedini predstavnik svog roda sarpa, a najsličniji joj je indijski Crenidens crenidens. Vjerojatno im je evolucijski put jednak, no naša Salpa je krenula put Atlantika i poprimila prekrasne zlatne pruge po cijelom tijelu koje joj daju jedinstven izgled. Utjecajem čovjeka, ove dvije vrste ponovno su se ujedinile nakon izgradnje Sueskog kanala.
Pagar (Pagrus pagrus) po svemu je trebao biti obrađen u tekstu sa zubacima, kojima sliči izgledom i ponašanjem a voli i zalaziti na slična mjesta kao i krunaš. Na latinskom i starogrčkom riječ pager ili pagros znači "riba". Pagra je lako prepoznati po fluorescentno plavoj boji na rubovima repnih peraja, plavim mostićem spojenim očima te tamno crvenoj crti koja se pruža ispod oka. Ne živi u jatima kao vrste iz roda Dentex, a može ga se naći od same obale (gdje je nešto rjeđi) do dubina od 200 metara. Najčešće boravi na rubovima pučinskih brakova ili otoka, te na strmijim stranama obale. Kako podvodni ribolovci obično rone pliće, češće viđaju manje primjerke. Veliki se sretnu vrlo rijetko, a može narasti i do 10 kg. Pagra je lako i uzgajati u marikulturi, a uzgojeni često potamne do crne boje. Da bi se dobili što kvalitetniji uzgojeni pagari, neki Nizozemski znanstvenici pokušavaju utvrditi kako se može izbjeći ovaj fenomen promjene boje. Još uvijek nisu našli rješenje, no vjeruju da se radi o kombinaciji hrane, stresa i slabije aktivnosti. Uzgojeni pagar postao je jedna od važnijih komercijalnih riba u nekim zemljama, pa je dosta i istražen. No, kontrolirani uzgoj se posve razlikuje od odrastanja u divljini, gdje je još uvijek dosta mističan. Poznato je da se kod nas mrijesti ljeti, kada temperatura dosegne 18 stupnjeva na dubinama u kojima obitava. Živi po cijelom Atlantskom oceanu, na Jadranu je također podjednako učestao osim na samom sjeveru i na talijanskoj obali koja mu ne pogoduje.
U Jadranu živi još jedna vrsta pagra i to na njegovom krajnjem jugu, Pagar barjaktar (Pagrus caeruleostictus). Ima ga na crnogorskom dijelu, dok se u Hrvatskoj ne lovi. Ova vrsta je poznata po visokoj "anteni" u koju je izrasla prva leđna peraja, a zbog koje ga često zamijene s mladim zubacem krunašem koji tu peraju gubi nakon zrelosti. Osim toga, kod mladih krunaša prva šipčica leđne peraje je puno dulja i više odskače od ostalih. Kod barjaktara su na većem dijelu tijela vidljive plave pjegice, a pravu raskoš boja pokazuje netom uhvaćen ili u moru. Može narasti i do 12 kg a živi nešto dublje od pagra, pa se o ovoj vrsti relativno malo zna i rijedak je ulov ne samo kod nas. Mladi primjerci barjaktara okupljaju se u velika jata i uglavnom se hrane sitnijim beskralježnjacima, što je suprotnost od agresivnog predatora pagra. U Mediteranu živi još i Crvenoprugi pagar (Pagrus auriga), ali samo u afričkom dijelu i nije vjerojatno da će se naći u Jadranskim vodama.
Arbun (Pagellus erythrinus) je kralj za udičare, zbog svoje brojnosti, borbenosti i odličnog mesa. Sigurno je da većina rekreativaca i sportaša odlazi na lov kanjčanicom u nadi da će uhvatiti pokoji primjerak. Riječ pagellus je deminutiv riječi pagrus, dakle "ribica". Moguće je da se davno smatralo da su arbuni zapravo mladi pagari.  Boje je ružičastocrvene, kad je ulovljen mogu se vidjeti sitne plavkaste točkice po tijelu. Nastanjuje gotovo cijeli Jadran i sve vrste terena, no ipak su mu najdraža ljušturasta dna a veći primjerci preferiraju kamenitije brakove. Arbuni rijetko obitavaju uz samu obalu, najčešće se zadržavaju od 10 do 200 metara dubine a u zimskim mjesecima uglavnom žive dublje od 30 metara. Može narasti i preko 3 kg težine - pogotovo na pučinskim terenima, hridima i brakovima s tvrdim dnom. Mrijesti se u prolijeće, svi mlađi primjerci su mužjaci a nakon treće godine života pri veličini od otprilike 17 cm mijenja spol u ženku. Arbun se hrani jednako noću kao i danju, s tim da noću zna doći i pliće. Uglavnom su mu hrana crvići i račići, no pojest će i sve strvine koje mu se nađu na putu. Veći primjerci znaju napasti i neke manje ribe. Pagellusi obično žive u jatima, pa tako i arbun, no veći primjerci više vremena provode samostalno. Arbun je vrhunska riba i za jelo, meso mu je nešto više suho nego kod ostalih sparida no u kombinaciji s kvalitetnim maslinovim uljem pruža okus koji ga je proslavio.

Okan (Pagellus bogaraveo) vrsta je arbuna koja boravi isključivo na velikim dubinama. Manji primjerci žive u velikim jatima i migriraju unutrašnjim kanalima na 50-tak metara dubine, dok veliki okani žive na dubinama od preko 100 metara - osim ranog proljeća kada dolaze nešto pliće na parenje. U Jadranu se najviše lovi na poštama oko otoka Visa, te u Dubrovačkom primorju gdje ljudi često idu ciljano u lov okana. U drugim zemljama Europe love se češće, jer su dubine i učestalost veće. Prepoznatljiv je po krupnim očima i velikoj crnoj mrlji iznad prsne peraje. Ime je dobio je po velikim očima, koje mu služe u dubinama gdje dopire manje svijetlosti. Najveći primjerci od 4 kg žive u Atlantskom oceanu, dok u Mediteranu narastu nešto manji.
Batoglavac (Pagellus acarne) ima još jedno popularno ime - Divlji arbun. Ulovljen na udicu pruža jak otpor. Uglavnom se hrani noću, danju živi zakopan u pijesku ili mulju. U sumrak batoglavci kreću u hranidbenu migraciju na muljevite i travnate terene. Žive do 70 metara dubine, a u plićak zađu samo noću i rijetko pliće od 10 metara, pogotovo veći primjerci. Boje je smeđecrvene, te ga je lako zamijeniti za okana koji je nešto širi i ima pjegu. Naraste i nešto veći od 0.5 kg. Batoglavci žive u jatima koja zajedno migriraju, te se rijetko dulje vrijeme zadržavaju na istom mjestu. Osim ove tri jadranske vrste roda Pagellus, još jedna vrsta živi u Mediteranu (Pagellus bellottii).
Kantar (Spondyliosoma cantharus), zvan još i picigamorte ili grobar, česta je riba vanjskih otoka i brakova. Njegovo stanište su strme litice i visoke gromade kamenja koje često dijeli za zubacima. Kantari se znaju zavlačiti i po rupama, posebno u hladnije doba godine i češće na sjevernom Jadranu. Zbog svojeg sporijeg plivanja kantari obično nisu aktivni grabežljivci, no ukoliko im se na putu nađe slasan plijen u obliku lignje ili kakve ranjene ribice rado će ga napasti. Tako se često prilikom panulanja na zubace živom lignjom dogodi da joj pojedu krakove, a veći primjerci i završe na udici. Najčešće se hrani ribama, glavonošcima, rakovima i crvima sa samoga dna na koje se strmoglavljuje. Aktivan je i danju i noću, kada zna doći i nešto pliće nego obično. Obitava sve do 150 metara dubine, no najčešća su im staništa od 15 - 40 metara. Najčešće živi u jatima, posebno u proljeće kada se pare i čuvaju oplođena jajašca. Kantar dosegne veličinu od 2.5 kg. Boje je od tamnosive do maslinastosive, netom ulovljen plavkaste je boje s uzdužnim isprekidanim zlaćanim prugama. U proljetno vrijeme poprima kričavo plavu boju. Puno je manje cijenjen od ostalih sparida, ljudi ga često izbjegavaju zbog epiteta "grobar" koji izaziva gađenje. Iako se o ukusima ne raspravlja, kantar je veoma ukusna i oborita bijela riba koja pečena na gradele može stati uz bok bilo kojem od svojih rođaka. Dijeli rod s vrstom Spondyliosoma emarginatum, koja živi u Južnoafričkom dijelu Indijskog oceana.
Vrlo je neobično što jedna Bukva (Boops boops) spada u istu obitelj s ribama kao što su šarag, zubatac, orada... Ova je riba po svemu drugačija od vrsta iz ove porodice, osim po tom genetskom kodu koji je svrstava na obiteljsko stablo sparida. Njena staništa su gotovo svi slojevi mora, od uvala i plićih brakova do dubokih dna na rubu Jadrana. Nije vezana za morsko dno kao ostali sparidi, već putuje od površine do dna - sve do 200 metara dubine u potrazi za sitnim beskralježnjacima i planktonima. Bukva je sigurno jedna od najbrojnijih riba u Jadranu i Mediteranu. Ova vrsta nastanjuje obale Istočnog Atlantika, dok u zapadnom Indijskom oceanu živi varijanta ove vrste koja ima pruge na leđima. Uglavnom je plijen velikim grabežljivcima, koji će se njom pogostiti jedino ako u blizini nema slasnijih zalogaja kao što su srdela ili gavun. Bukva obitava podjednako na cijelom području Jadrana, jedino za razliku od velike većine svojih rođaka izbjegava riječna ušća. Naraste do 0.50 kg, a u posljednje vrijeme kako velika jata bukava obitavaju u blizini kaveza za uzgoj ribe i intenzivno se hrane smjesom koja omogućuje brži prirast uzgojenih riba, narastu i do 1 kg. Aktivna je 24 sata dnevno, a intenzivno se hrani u suton kada u velikim jatima zalazi u uvale bogatije hranom.
Posljednja vrsta iz obitelji Sparidae koju ćemo spomenuti je Ušata (Oblada melanura). Slavni Giorgio Dapiran nazvao ju je Mediteranskom piranom. Jato ušata u cjelini predstavlja velikog i brzog grabežljivca koji proždire sve što se kreće, pa čak i kukce koji lete uz samu površinu. Najčešće love noću, intenzivno za vrijeme punog mjeseca, no neće preskočiti hranjenje ni po danu. Moglo bi se reći da u nekim krajevima priobalja - pogotovo u lukama gdje se vole zadržavati i loviti u samom viru koji stvaraju propele velikih brodova, ušata ima tzv. "fakultetsku izobrazbu". Na to ukazuje i njeno drugo narodno ime, Očada - obdarene su velikim očima i savršenim vidom pa mogu razlikovati ješku na udici od hrane koja nije vezana ni najtanjim najlonom. Dobro vide i iznad mora pa ih je vrlo teško uloviti ako vas ugledaju kako stojite na obali, trebate biti dobro sakriveni inače od ulova najčešće nema ništa. Ušate žive po cijelom Jadranu, od zatvorenih uvala do najisturenijih plitkih brakova i otoka. Jednako vrijeme provode na pučini, u blizini obale ili braka te u rupama koje im služe kao utočište. Ušate se mrijeste u jesen, kada se sasvim približe obali te se u nastanjuju i podižu potomstvo u plitkim škrapama. Narastu i do 1 kg težine, a takvi primjerci stari su i preko 10 godina.
Prema tradiciji iz prijašnjih tekstova, i u ovom moram napomenuti neke vrste koje još ne žive Jadranu ili su tu samo gosti. Zanimljiva je vrsta koja se nedavno pojavila u jugoistočnom Mediteranu, došljak iz Crvenog mora - Haffara seabream (Rhabdosargus haffara). Radi se o nešto manjoj vrsti koja je po izgledu slična oradi a po ponašanju arbunu. Zatim, tu je neizostavna Japanska orada (Pagrus major) koja je zapravo vrsta pagra sa zapada Pacifika. Japanska komarča dovedena je zbog uzgoja još 90-tih godina prošlog stoljeća, te je u nekoliko navrata ulovljena od strane domaćih ribara. No, u poslijednje vrijeme otkako je uzgoj prestao više se ne lovi, što znači da se ova vrsta nije prilagodila našim uvjetima.
Vrste iz istih obitelji moguće je križati, a sparidi su zbog svoje komercijalne isplativosti česta meta mnogih eksperimenata i varijacija. Radi lakšeg i bržeg uzgoja se najčešće križaju zubatac, komarča, pagar i japanska komarča, a rezultati križanja dobivaju zanimljiva imena kao Pantice (zubatac i pagar), Pagata (orada i pagar), Orantice (orada i zubatac) itd. Pantice je naročito pogodan za uzgoj, jer dobija na težini dvostruko brže nego orada. Mješanci nisu sposobni za razmnožavanje, i zato su primjerci koji pobjegnu iz uzgajališta samo gosti u našem moru -pitanje je samo do kada, jer priroda nas uvijek iznova iznenadi.

Pero Ugarković
24.11.2006