Zmijolike ribe spadaju u razred jegulja i murina (Anguilliformes). Naravno, na prvi pogled možemo uočiti razliku između ovih riba u odnosu na sve ostale. Karakteristika koju je nešto teže primjetiti je da su im leđna i podrepna peraja spojene u jednu, tj. nemaju klasični riblji rep već je cijeli zadnji dio trupa obavijen jednom neprekinutom dugom perajom. Ovakva građa pogodna je za ulazak i izlazak iz tijesnih skrovišta, vijugajući tijelom bez opasnosti da ozlijede svoju sluzavu i tvrdu kožu.

Murine (Muraenidae) su stekle svoju lošu reputaciju u svijetu kao agresivne i opasne vrste bez opravdanog razloga - baš kao što se većina ljudi boji zmija na kopnu, tako murina utjeruje strah u kosti pod morem. Opasne vjerojatno jesu, ali samo u slučaju samoobrane. Ugriz murine nije otrovan, to je još jedna zabluda zbog koje ljudi izbjegavaju ovu zanimljivu ribu, iznimno je jak i bolan a rana ne zarasta dulje vremena. Također, ugriz izaziva infekciju zbog bakterija kojima njena usna šupljina obiluje. Kao i jegulja i ugor, murina u krvi ima ihtiokemotoksine zbog kojih joj je krv otrovna pa treba paziti da ne dospije u probavni sustav ili na otvorenu ranu. Naročit oprez preporuča se podvodnim ribolovcima, ranjena murina vrlo je opasna i agresivna te krvari što u kombinaciji može biti kobno. Otrov je termolabilan što znači da se pripremom na visokoj temperaturi (kuhanje i pečenje) uništava,  zato murinu dobro ispecite prije konzumacije. Kod nas žive 2 vrste, a najrasprostranjenija je Murina žutošarka (Muraena helena) koja ima postrance spljoštenu i izduljenu glavu - vrlo malenu u odnosu na tijelo - te je prošarana žutom i smeđom bojom. Boja može biti tamnija ili svjetlija, ovisno o terenu na kojem živi. Njena koža poznata je još iz daleke prošlosti kada se od nje izrađivala obuća. U starom rimu bogata aristokracija uzgajala je murine i hranila ih robovima, kako bi bile što deblje i ukusnije. Murine žive na dubini do 100 m, ali najčešće su do 50 m. Vole toplije more pa se ljeti i mrijeste. Ova vrsta murine češća je na južnom dijelu naše obale, pa je tako i najbrojnija u Dubrovačko - Neretvanskoj županiji.  Danju se radije zadržavaju u procjepima i rupama, a noću izlaze i love plijen. Spadaju među najopakije lovce u moru, u stanju su razderati i progutati puno veći zalogaj nego što to mogu drugi grabežljivci. Često napada oktopode veće od sebe ogrizajući im krakove, vrteći se pri tom kao svrdlo. Po danu je vrlo radoznala i voli  promatrati okolinu. Zbog neobičnog zvuka ili prizora izađe iz rupe i promatra ga bez straha. Ova vrsta može narasti do metar i pol i težiti do 12 kg. Druga vrsta je Murina crnjka (Gymnothorax unicolor). Veoma se malo zna o rasprostranjenosti ove vrste u Jadranu. Pretpostavlja se da postoji populacija u akvatoriju otoka Lastova, gdje je ribari često ulove. Ponaša se tipično za ovu vrstu, sve što vrijedi za Žutošarku vrijedi i za Crnjku. Naraste manje od obične, samo metar u dužinu. Tamnosmeđe je boje sa sitnim crvenkastim pjegicama po cijelom tijelu. Glava joj je nešto veća i zdepastija. Osim ove dvije vrste u Mediteranu žive još dvije, Enchelycore anatina i Anarchias euryurus, ali nema nikakvih naznaka da bi se mogle pojaviti u Jadranu. Murine su za mnoge pravi specijalitet - najpoznatiji otočki recept je pečena na gradele s kožom okrenutom naopako. Za izvođenje ovog pothvata potrebno je vježbe i umijeća. Također, odlična je i sušena te na brudet. No, za neke je sam pogled na murinu toliko odbojan da joj ne bi voljeli ni prići blizu niti je probati. Najdulja murina na svijetu je Strophidon sathete koja naraste do 4 metra.

Strmorinci (Carapidae) sitne su zmijolike ribe koje žive slobodno ili u komensalizmu  te parazitski u nekim vrstama morskih organizama. Od naše dvije vrste jedna - Zubati strmorinac ili Strmorinac trbušasti (Echiodon dentatus) živi slobodno, a druga - Dugohuljić ili Strmorinac vitki (Carapus acus) živi u analnom traktu trpa (Holothuria sp.). Do sada je nađen u nekoliko vrsta trpova koji žive do 100 metara dubine. U trpa se zavlači unatraške, tako što savije rep do glave koju postavi ispred analnog otvora trpa i trzajem glave ubaci dugi tanki rep unutra. Dugohuljić je očiti primjer komensalizma, tj. odnosa dvaju organizama u kojem jedan organizam ima koristi a drugi ni štete ni koristi. Trp ovom strmorincu pruža utočište i zaštitu, a dugohuljić trpu ne pruža ništa niti mu na ijedan način škodi. Preko noći izlazi iz trpa i odlazi u potragu za sitnim beskralježnjacima kojma se hrani. Prilikom parenja, mužjak i ženka najčešće dijele trpa. Naši strmorinci su relativno sitni, narastu do 20 cm i 0.03 kg. Zubati strmorinac se preko dana skriva u mulju, da bi noću odlazio u potragu za hranom. Prepoznatljiva razlika između ove dvije ribe je u boji. Zubati je ružičast, a dugohuljić zlatne ili srebrnkaste boje. Ostale svjetske vrste koje su komensali ili paraziti žive u školjkama, koraljima, moruzgvama i morskim zvjezdačama.

Obitelji Hujki (Ophidiidae) ima zanimljiv detalj koji ih razlikuje od svih ostalih zmijolikih riba, četiri mekana pipka koji se nalaze ispod usta. Ove ribe imaju ljuske po tijelu te su im leđna i trbušna peraja spojene u jednu. Vrste koje žive kod nas narastu do 20 cm, a u tropskim morima mogu narasti do 2 m. U dubini Otrantskih vrata pronađena je Benthocometes robustus, vrsta koja je nešto kraća i zdepastija ali svejedno pripada ovoj obitelji riba. Podobitelj Ophidiinae u koju spadaju tri vrste koje žive u Jadranu prave su zmijolike ribe. Huj bijelac (Ophidion barbatum) i Huj bradati (Ophidion rochei) jako su slični, a razlika je ponajviše u izgledu škržnog otvora. S gornje strane boja im je svijetlosmeđa a s donje bjelkasta. Imaju sitne crne mrljice po tijelu i zlatne nijanse na škržnim otvorima. Huj mrkan (Parophidion vassali) slične je boje kao i ostali ali s više crvenkastih nijansi. Kod nas je Huj bijelac jako česta riba, koja živi na muljevitom i finom pješčanom dnu. Dan provodi zakopan u pijesku, u koji ulazi natraške naglim trzajima repa prema dolje. Noću izlazi u potragu za beskralježnjacima i sitnom ribom. Živi od plićaka do 150 m dubine. Kada traži hranu, pipcima ispituje dno te pronalazi vibracije njegova sitnog plijena.

Jegulje (Anguillidae) su za znanost fantastične vrste. Na svijetu ih ima 15 vrsta, među kojima je i jedina naša Jegulja (Anguilla anguilla). Ova vrsta nastanjuje cijelu europsku i mediteransku obalu, a da se tamo niti ne rodi niti ugine od starosti. Ciklus ćemo početi od srednjih dana njihovog života: jegulje veličine do 1 kg i stare od 3 do 15 godina nastanjuju plitke muljevite boćate vode te rijeke i potoke u koje doplivaju. Hrane se jajašcima riba i žaba, crvićima, puževima, itd. Po danu se skrivaju ispod stijena i predmeta na dnu, u šašu i među korijenjem a noću traže hranu. Obavijene su slojem sluzi, koji im omogućuje da za vrijeme niskog vodostaja izađu na kopno i kao zmije dopužu do okolnih voda. Kada mužjaci dožive preko 9 i ženke preko 15 godina, događa se čudna preobrazba. Do tada zelenkaste jegulje pretvaraju se u srebrne s tamnijim bokovima, povećavaju im se nosnice i oči te odlaze u more. Kada se to dogodi, prestaju se hraniti te im se crijeva skraćuju i ostavljaju više mjesta u utrobi za spolno zrele gonade. Velike jegulje koje su sada teške otprilike 1-3 kg pa i više skupljaju se putem u jata, a nagon ih tjera da osluškuju prirodne sile toplijih godišnjih doba. Zanimljivo da jegulje koje su ostale zatočene u barama i bunarima nikada ne razviju takav nagon, ne migriraju i ostaju bez spolnih organa. Spolno zrele jegulje putuju i po godinu dana do Sargaškog mora koje se nalazi uz Američku obalu kraj Bermudskih otoka, na dubinama od 400 - 2500 m se mrijeste i ugibaju. Mlade jegulje koje se Golfskom strujom vraćaju prema Europi bočno su spljoštene i posve prozirne. Putem se razvijaju u male prozirne zmijice, te su dugo smatrane posebnom vrstom riba zvanim "staklenke". Nakon 1 - 3 godine putovanja stižu natrag u Jadransko more, te pronalaze pogodne pritoke u kojima će živjeti i razvijati se u zelenkastu jegulju. Najpogodnije područje u nas je dakako delta Neretve, gdje je Jegulja i najpoznatija i vrlo cjenjena riba. U neretvanskom kraju su nastala i najpoznatija jela od jegulja, koje se mogu peći na ražnju, marinirati, spremati na brudet, sušiti... Na koji god način je pripremali, mora proći termalnu obradu na visokoj temperaturi jer njena otrovna krv sadrži ihtiokemotoksine (kao i murina i ugor) koji mogu izazvati trovanje. Također, starije jegulje znaju biti masne kao domaća kokoš pa nisu preporučljive za konzumaciju osobama koje imaju problema s viškom kolesterola. Uzgoj jegulja također je profitabilna branša zbog ogromne potražnje koja vlada u Europskim zemljama. Kod nas su nedavno otvorena mrijestilišta i uzgajališta u Slavoniji.

U ponornici Betina kod Vrgorca pronađena je i endemska slatkovodna zmijolika riba koja više liči na ugora nego na jegulju, pa su je mještani prozvali "slatkovodni ugor". Iako je u vrgoračkom kraju poznat od davnina, do priznatog otkrića slatkovodnog ugora došlo je zahvaljujući našem alpinistu Stipi Božiću koji je primjerak ove ribe od 0.5 kg verificirao uz pomoć stručnjaka iz Oceanografskog instituta u Splitu, zagrebačkog PMF-a i Prirodoslovnog instituta u Zagrebu. No, očito još nema dovoljno podataka o ovoj vrsti da bi je priznali kao legitimnu.

Prvi i najveći predstavnik obitelji Congeridae je Ugor (Conger conger), prava grdosija prema ostalim zmijolikim ribama koje žive na našem području. Najveći ulovljeni ugori težili su nešto preko 100 kg (duljine 3 m) a u Jadranu 68 kg u dubinama blizu Žirja. Roneći uz obalu i uz pomoć drugih ribolovnih alata teško se ulovi primjerak teži od 20 kg. Takvi ugori imaju tendenciju udaljavanja od obale i žive gotovo isključivo na dubinama većim od 100 m. Nalik na jegulje, obitelj ugora također ima slične reprodukcijske porive i način parenja. Ugori žive do 20 godina, a tek krajem života pretvaraju svoje tijelo u veliko reproduktivno skladište. Poznato je da nijedan ribar nikada nije našao ugora sa zrelim gonadama, pa nije ni čudo što je Ugorova majka (obitelj Gadidae) proglašena ribom surogatom. Nije poznato gdje jadranski ugori odlaze na mrijest, ali se pretpostavlja da su to velike dubine Jadrana ili mjesta gdje odlaze i ostali Mediteranski ugori. Dvije su poznate lokacije mrijesta ove vrste, u Mediteranu i kraj Portugalske obale. Ugori žive u svim zemljama Europe i sjeverne Afrike koje su smještene na Atlantiku. Njegov život kao i kod jegulje završava reprodukcijom, tijelo im se toliko iscrpi da se nikako ne mogu vratiti u normalan život. Ženke proizvode preko 3.000.000 jajašaca, koja su na dubini sigurnija nego u ribom bogatijim plićacima. Mladi ugori putuju niz struju i nastanjuju dijelove naše obale, podjednako kanale, uvale i vanjske strane otoka. Po danu nalazi zaklon u koji se uvuče svojim duguljastim i sluzavim tijelom a noću odlazi u lov, potragu za ribom i ostalim hranjivim organskim obrocima. Izrazito je proždrljiv i često guta obrok koji mu jedva stane u usta, pa ga to mnogo puta zna stajati života uslijed gušenja. Krv mu je također otrovna, ali ne u tolikoj mjeri kao kod jegulje. Ugor je vrlo cijenjena riba za brudet i na gradele gdje se peče na ploške, no manji primjerci su prepuni drača - imaju više kostiju nego mesa, dok veliki znaju biti premasni (zato su bolji na gradele). Vrlo je snažan je i žilav, ulovljeni ugor neprestano se i neumorno vrti kao svrdlo. Ugriz je također vrlo jak i bolan, pa ga se valja čuvati. Popularni su i za držanje u većim akvarijima gdje im se postavi zaklon od kamenja ili umjetna pećinica. Boja mu varira u više nijansi, od svijetlosive do posve crne. Sve to ovisi o terenu na kojem obitava. Svi ugori imaju bijele točkice postrance tijela. Nakon što ugine često izgubi tamniji pigment, a na mjestima gdje tijelom dira tvrdu podlogu gotovo posve pobijeli. Ukoliko se u zoru nađe na pjeskovitom dnu daleko od prirodnih zaklona, u stanju je iskopati rupu za sebe. Veći ugori znaju biti atrakcija za ronioce koji ih "dresiraju" da im jedu iz ruke. Kod nas je popularan ugor Stipe, s otoka Mauna nedaleko Novalje. Rado uzima ribu iz ruke ronioca, ali još uvijek samo ako su ruke u rukavicama.

Kod nas žive još dvije vrste ugora, Zlatar (Ariosoma balearicum) i Dugonosac (Gnathophis mystax). Obje vrste narastu do pola metra duljine te imaju slično ponašanje i način života kao i Ugor. Manji primjerci žive uglavnom uz obalu, od 20 metara i dublje. Veći pak odlaze u dubine i tamo provode ostatak života. Dugonosac je srebrnkaste boje s karakterističnom izduljenom gubicom,, dok je Zlatar posve sličan Ugoru samo zlatno-ružičaste boje. I on ima nešto izduljeniju njušku, malo savijenu nadolje prema ustima. Obje vrste zakopavaju se u pijesak preko dana, dok su noću aktivni grabežljivci.
Osim ovih obitelji tu je i obitelj pravih zmijki (Ophichthyidae), kako naš narod doslovno zove ove vrste. Tu spadaju:
Ugor glavan (Echelus myrus). Ova vrsta naraste do 80 cm, sive je boje s donje a žute s gornje strane. Peraje mu imaju crne rubove. Nije toliko česta riba u Jadranu. Pogoduju mu pjeskovite dubine do 12 metara u blizini ušća rijeka. Voli se skrivati i u gustom morskom raslinju.
Zmija zubuša (Ophisurus serpens) relativno je česta vrsta naših krajeva. Ribari je odavna love, najčešće parangalom u kanalima gdje je muljevito ili pjeskovito dno u kojemu živi zakopana. Obitava na dubinama od 30 do 300 m i naraste do 2.5 m duljine. Žućkastosmeđe je boje, s ustima u obliku kljuna punim oštrih zubi što govori da je veliki grabežljivac.
Dugonosna zmija (Apterichtus caecus) vrlo je rijetka u Jadranu. Vjerojatno živi samo u najjužnijem dijelu, na dubinama od 10 do 50 m gdje živi zakopana u pijesak. Kao i sve ostale ribe iz ove obitelji, ima otrovnu krv. Karakteristična je po šiljastoj njušci iznad gornje čeljusti. Naraste do 50 cm.
Gušava zmija (Dalophis imberbis) popularnija je u južnim dijelovima Mediterana, ali je ulovljena i u Jadranu. Živi na srednjim dubinama, također na pješčanom terenu gdje je zakopana preko dana. Naraste do 1.5 m u duljinu. Za ovu obitelj riba karakteristično je da su im prsne peraje zakržljale, te da tijekom života čak i potpuno nestanu.

U zaključku teksta nabrojat ćemo još tri vrste iz zasebnih obitelji koje su pronađene u Jadranu. To su Patkokljunić (Nettastoma melanurum) čija glava podsjeća na ihtiosaura a usta na pačji kljun po kojemu je i dobio ime, Čarobni patkokljunić (Facciolella oxyrhyncha) koji živi u dubinama južnog Jadrana, te Lažni ugor (Chlopsis bicolor) koji također živi u dubinama a boja mu je izrazito diferencirana - s gornje strane do je polovice tijela tamnosmeđ a s donje biserno bijel, kao da je netko zalijepio dvije polovice.
Ljudi na kopnu strahuju od zmija otrovnica, pa su taj svoj strah prenijeli i na ove ribe vitkog i izduljenog tijela. Zmijolike ribe osim izgleda nemaju nikakve sličnosti s kopnenim zmijama, uglavnom su kao i većina riba bezopasne za ljude - pa čak i agresivna Murina ukoliko je mi sami prvi ne napadnemo.

Pero Ugarković
9.11.2006