U prošlom tekstu opisani su neki od stanovnika Jadrana za koje je malo naših ljudi čulo, a kamoli ih vidjelo. To uglavnom nisu autohtone jadranske vrste, već ribe iz zasebnih obitelji koje se ne mogu klasificirati kao srodnici naših "domaćih" riba koje su svima poznate. Dakle, nastavljamo dalje u istom tonu.
Nevjesta (Lampris guttatus) ulovljena je na nekoliko lokacija u Jadranu, iako se u ovom trenutku ne može reći da ovdje obitava. Izrazito jestiva i ukusna riba, pogotovo kod ribljih gurmana Japanaca koji je pripremaju kao tanko izrezani sashimi. Prilikom konzumacije sashimija pored tanjura se obično stavi rep ribe od koje je pripremljen, a nevjesta se zaista ima čime pohvaliti. Peraje joj imaju oblik mladog mjeseca jarko crvene boje, dok joj je tijelo tamno plavo s velikim sivim pjegama. Zovu je još i "božji losos", talijani kraljevska riba, mjesečarka, itd. Nije toliko česta ni u Mediteranu, više joj odgovaraju dubine tropskih oceana. Zadržava se u zoni sumraka ispod 100 metara dubine, jako rijetko zalazi pliće - pogotovo u hladnijim morima u koja zaluta. Živi osamljeno i sporo, kao da ima vremena koliko želi, veoma dugo i može narasti preko 250 kg ili 2 metra dužine. Hrani se ribama i lignjama. Osim Nevjeste postoji još i Južna nevjesta (Lampris immaculatus) koja obitava na velikim dubinama Anktartika.

Poletuše iz obitelji Exocoetidae nad morem lete poput ptica. Naravno, više jedre nego lete ali prelazak udaljenosti zrakom od 100 - 200 m slobodno možemo nazvati letom. Ove ribe žive u jatima, u toplim morima na samoj površini i hrane se planktonom. Neke vrste se zadržavaju u Mediteranu (ne i u Jadranu) cijele godine, neke dolete samo u toplijim godinama, pa tako ponekad u Jadran doleti 4-6 vrsta ovih riba kada je more toplije od 20 stupnjeva i zato su u Južnom Jadranu brojnije. Lastavica (Exocoetus volitans), Modrulja poletuša (Exocoetus obtusirostris), Mediteranska poletuša (Exocoetus obtusirostris) i Crnokrilna poletuša (Exocoetus obtusirostris) ,  a u novije vrijeme i Afrička poletuša (Parexocoetus mento) najčešće su lutalice sjevernog Mediterana. Sve su vrste slične izgledom i teško ih je razlikovati, pogotovo zbog toga što se kod nas rijetko viđaju. Tehniku letenja razvile su kao sredstvo bijega pred predatorima. Za let se najviše oslanjaju na velike prsne peraje koje im služe kao krila za jedrenje zrakom, a repne peraje koriste za postizanje veće brzine pri izlijetanju iz mora i kao kormilo u zraku. Tijelo im je vrlo lagane građe, a u stomaku se nalazi veliki zračni mjehur. Najveća poletuša je mediteranska, koja naraste do 40 cm.  U Jadranu je najbrojnija crnokrilna ili mrkulja, koja zna zalutati sve do najsjevernijeg dijela. Ove su ribe dobre i za jelo.

Lampuga (Coryphaena hippurus) zadnjih je godina populacijom panule (ribolova iz brodice u pokretu) postala uobičajenom lovinom u Jadranu. "Naše" lampuge su zapravo dio jedne velike Mediteranske zajednice lampuga, koje ovisno o sezoni u manjem ili u većem broju dolaze u Jadran kroz otrantska vrata. U nekim godinama pojave se tek na krajnjem jugu, dok u toplijim sezonama dolaze sve do najsjevernijeg dijela Jadrana. Lampuga je popularna riba u "middle game" ribolovu skoro u svim toplijim zemljama na svijetu, a ponegdje je i gospodarski jako važna riba. Narastu do 2 metra i 40 kg težine, žive u velikim jatima na pučini i neustrašivi su i veoma brzi lovci na ribe i lignje. Tijelo joj se prelijeva u prekrasnim boja i nijansama, pogotovo kad je netom izvučena iz mora. Veliki mužjaci imaju "krunu" na glavi, sličnu onoj kod zubaca krunaša. Jadran najčešće posjećuju u kasno ljetno razdoblje i ostaju do početka zime, u rijetkim sezonama se pojavljuju tijekom cijele godine. Zanimljiv je podatak da lampuge žive jako kratko, svega 5 godina, a sposobne su za razmnožavanje već u 5. mjesecu života. Neki ribolovci izračunali su da u najzrelijem razdoblju raste oko 7 cm tjedno, a već nakon 6 mjeseci života dosegne prvi kilogram težine. Veliki broj lampuga u prirodi ne doživi drugu godinu života, a još kada se tome doda i izlov od strane čovjeka, 99% lampuga ne dočeka više od 2 godine. Meso lampuge u svijetu je vrlo traženo, dok je kod nas gotovo nepoznato zbog slabijeg lova. Na svijetu postoje samo dvije vrste ove kraljevske ribe (Coryphaena hippurus i Coryphaena equiselis).

Strijelka skakuša (Pomatomus saltatrix) također je popularna panulaška riba na nekim lokacijama kao što su Neretvanski zaljev i albanska obala, dok na ostale lokacije južnog i srednjeg Jadrana dolazi povremeno, sezonski u proljeće i ljeto. Naraste do 15 kg i to samo u Africi, dok npr. u Americi jedva narastu preko 5 kg a Jadranu do 10 kg. Manji primjerci radije biraju čisto i bistro more, dok veće strijelke vole ušća rijeka i mutnije priobalje. Žive u grupama koje znaju biti vrlo agresivne, ubijajući manje ribe i više nego im je potrebno za prehranu. Vjeruje se da im je instinkt jači od gladi, slično kao kod mačaka - što su panulaši i te kako iskoristili. Iako do sada nisu zabilježeni napadi na ljude, može biti veoma opasna zbog svoje agresivnosti, snažnog ugriza i oštrih zuba.  Meso joj je vrlo ukusno pripremljeno na sve načine. Po izgledu bi strijelku mogli opisati kao mješavinu lubina i lice, s kojom je najčešće pomiješaju neupućeni. Leđa su joj zelenkasta a bokovi sivkasti. Mrijesti se u jesenskom razdoblju.

Ribe iz obitelji Jesetrovki (Acipenseridae) zbog malog broja rijeka na našoj obali nisu tipični stanovnici hrvatskog Jadrana, no vrlo često neka riba iz ove obitelji zaluta upravo u ušća hrvatskih rijeka. Mnogo češće obitavaju na ušćima talijanskih i albanskih rijeka, te uz njihove obale. Do sada su u Jadranu ulovljene 4 vrste iz ove obitelji. Žive isključivo u moru a mrijeste se u rijekama, stoga mogu živjeti i u slanoj i u slatkoj vodi. Nakon što se izlegu, mladi se vraćaju u more i tamo obitavaju do svoje zrelosti (kod većine vrsta iz ove obitelji oko 10 godina), kada se ponovno vraćaju na ušća. Najpoznatija svjetska vrsta, Jesetra (Acipenser sturio) poznata je po veoma cijenjenom kavijaru ili neizleženim jajašcima (ikri) koja se konzervira i prodaje kao skupocjeno jelo neizbježno na svim mondenim okupljanjima i bogataškim zabavama. Inače, svaka vrsta jesetre ima kavijar drugačije boje i okusa pa samim time postoje i različite etikete kavijara. Jajašca su sivkaste boje i veoma su ljepljiva, pa se nakon što jesetra izbaci ikru lijepe za kamene obronke u slatkoj riječnoj vodi. Ova vrsta jesetre obitava na sjevernom Atlantiku. Znanstveno ime jesetre na latinskom znači štitonoša (engl. sturgeon), a tako se zove i u mnogim drugim zemljama jer je riba "oklopljena" koštanom strukturom koja podsjeća na štit i poznata još iz starih vremena (sam naziv je zabilježen davne 1853. godine). Obična jesetra naraste do 400 kg i živi čak 100 godina. Jadranska jesetra (Acipenser naccarii) po novijim istraživanjima samo je jadranska verzija obične jesetre. Najbrojnija je u Italiji na ušću rijeke Po, gdje je izrazito ugrožena zagađenjem. Inače je endem Jadranskog mora, a po izgledu ima kraću njušku i dulje brkove od obične jesetre. Žive isključivo na muljevitom i pjeskovitom dnu gdje uz pomoć četiri mesnata brčića pronalaze i bezubim ustima usisavaju stanovnike mulja, manje ribe i rakove. Nije rijetkost da se iste ulove na parangal ili udicu, a najčešće se love mrežama potegačama i stajaćicama. Ova vrsta se ne lovi zbog kavijara, jer su ulovljeni primjerci dosta manji od obične jesetre.

Najpoznatije stanište u kojem obitava Pastruga (Acipenser stellatus) je Kaspijsko jezero, koje je u nedavnoj prošlosti bilo povezano s Crnim morem, zatvoreni slani sistem kojega zovu i more. Većina ribljih vrsta Mediterana ostala je zarobljena unutra, pa tako i ribe iz ove porodice. Pastruge koje su najveći izvor kavijara zbog velike zarade na tom "crnom zlatu" (otprilike jedan gram zlata za četiri grama kavijara, tj. oko 300 dolara za 50 g kavijara) dovedene su do ruba istrijebljenja izlovom isključivo poradi otimanja neizmriještenog potomstva. Bernskom konvencijom Jesetre su proglašene posebno zaštićenim vrstama i više se ne smiju loviti u velikim količinama, ali crno tržište je teško zaustaviti. Pastruga se razlikuje od ostalih vrsta veoma izduženom njuškom, a u Jadranu nije uhvaćena još od pretprošlog stoljeća. I tada je bila veoma rijetka, osim jednog mladog primjerka uhvaćenog na ušću rijeke Bojane. Ova vrsta dugo je imala primat u stvaranju kavijara koji je kroz povijest bio isključivo ruski proizvod, kasnije i iranski a danas sve zemlje na kaspijskom jezeru "proizvode" ovo jelo. Takav tretman jedne vrste koja živi duže od čovjeka nipošto nije ekološki prihvatljiv. Njen kavijar smatran je afrodizijakom, što uz sva današnja istraživanja predstavlja posve neutemeljenu tvrdnju i običnu legendu, no sigurno je izuzetno hranjiva namirnica bogata proteinima i s vrlo malo kalorija.
Vjerojatno najskuplja riba na svijetu ikada ulovljena bila je riba iz porodice jesetri - Moruna (Huso huso), a i jednog je našeg finalista u "Milijunašu" koji nije znao je li huso ili haso koštala čitavih pola milijuna kuna. Ova riba naraste do 2 tone ukusnoga mesa, od čega preko 150 kg čini Beluga kavijar, i zato ne čudi podatak da je upisana u Guinnessovu knjigu rekorda kao najskuplja riba ikada prodana na tržištu (oko milijun dolara samo za kavijar). Može živjeti veoma dugo, preko 100 godina (najstariji ulovljeni primjerak imao je 118 godina), duže nego čovjek i većina životinja na zemlji. U Jadranu se ponekad ulove mrežama morune znatno manjih dimenzija, a zadnji ulov zabilježen je osamdesetih godina na Braču. Morune se od ostalih riba iz porodice jesetri razlikuju po manjoj, zdepastijoj glavi i tupom nosu.
Osim morskih riba iz ove obitelji, u Hrvatskoj živi i Kečiga (Acipenser ruthenus) no samo u rijekama dunavskog sliva. U nekim zemljama Moruna i Kečiga uzgajaju se kao hibridi, u svrhu lakšeg uzgoja i visokokvalitetnog kavijara koji proizvode. No, poradi rijetkosti i izlova koji je Morune doveo do ruba istrijebljenja, u nekim institutima umjetno se i same uzgajaju zbog povećanja njihove populacije u morima.
Jadranska pastrva (Salmo obtusirostris) je endemska i zaštićena hrvatska vrsta. Osim kod nas, živi još u Crnoj Gori i jednom dijelu Albanije. Postoje 4 varijacije ove vrste koje od nedavno tvore zaseban monofiletski rod Salmothymus: Zlousta ili Zlatousta koja ima dodatak "krkensis" (Salmothymus obtusirostris krkensis) živi samo u rijekama Krki i Čikoli, Mekousna (Salmothymus obtusirostris zetensis) naseljava usko područje donjeg toka rijeka Zete i Morače u Crnoj Gori i tamo je najugroženija riblja vrsta, Solinska mekousna ili Solinka (Salmothymus obtusirostris salonitana) koja naseljava kratke rijeke Jadro i Žrnovnicu, te Neretvanska mekousna (Salmothymus obtusirostris oxyrhynchus) koju nalazimo u rijeci Neretvi i njenim pritocima a ima najveću populaciju od svih podvrsta. Svaka od varijacija razlikuje se po nekim detaljima - Neretvanska ima izduženiju i odebljanu gornju usnu, Solinka mala i zaobljena usta dok Zlousta ima najmanju "njušku" od svih.
Obitelj pastrvki i lososa (Salmonidae) karakteristična je za brze, bistre i hladnije slatke vode sjeverne polutke. Ribe iz ove porodice koje žive blizu ušća odlaze u more, kruže po morskoj obali gdje dočekuju zrelost a u rijeke se vraćaju u doba mrijesta. Jadranska pastrva nema običaj napuštanja mjesta gdje prestaje slatkovodni utjecaj te predstavlja izuzetak od toga pravila, u protivnom bi se ove vrste međusobno križale i varijacije bi vremenom nestale. Razlog je što se hrane isključivo kukcima koji lete iznad vode, a takvi ne dolaze nad morsku površinu. Ova vrsta naraste do 6 kg.

Vrsta koja lunja morem u potrazi za rijekom koja će je ugostiti je Morska pastrva (Salmo truta truta). Iako se ponaša kao njezin bliski rođak Losos, nakon dolaska u rijeku i mriještenja ne ugiba nego ostaje živjeti u rijeci. Do 5 godina života provodi u moru i još toliko u rijeci, no to razdoblje zna i produžiti. Gornji dio tijela dosta je tamniji u odnosu na donji a pjege joj se nalaze po cijelom tijelu. Kraj repa je obojen crveno. Najbrojnija je na sjeveru Rusije, Skandinaviji, Islandu, te u Kaspijskom i Azovskom moru. Kod nas je dosta rijetka, ali nije nepoznata. Zna narasti i do 40 kg težine. Ova vrsta dovedena je iz Europe u Ameriku i Australiju, gdje stvara ekološke probleme tako što uništava autohtone vrste riba i istiskuje ih iz prirodnog okoliša.

Kod nas to isto čini Kalifornijska pastrva (Salmo gairdneri) koja je dovedena još krajem 19. stoljeća da bi se ubrzo proširila morem u većinu naših rijeka. U nas je donešena iz San Francisca, gdje također nije domicilni stanovnik već je i tamo doputovala sa Kamčatke gdje je njena prava domovina. U rijeke se proširila iz ribogojilišta, jer se radi o vrsti koja se lako uzgaja. Lakše živi u vodama stajaćicama, no migrira u brzice čim uhvati priliku. Vrlo se lako prilagođava okolini, stoga su je gotovo sve zemlje uvezle radi proizvodnje a mnoge imaju problema zbog uništavanja autohtonih vrsta koje ne trpe njezino prisustvo. Karakteristična je po ljubičastoj pruzi uz bočnu crtu. Kao mlada ponekad ima puno više crnih pjega koje su često veće nego kod odraslih. Hrani se gotovo svime što pliva i kukcima koji dolaze nad površinu vode. Ova vrsta naraste preko 20 kg. Kod nas se uzgaja na mnogim mjestima, u potocima i u Jadranskom moru na nekoliko lokacija. Na Jadranu se može uloviti gotovo svugdje, a poznata su pojavljivanja ove vrste na najudaljenijim dalmatinskim otocima - miljama daleko od obale i ušća rijeka.

U novije vrijeme mnoge vrste dolaze u Jadran potaknute klimatskim promjenama, prateći velike brodove, putem balastnih voda i na sve druge načine. Razne vrste dolaze iz Crvenog mora, nove obitelji riba nastanjuju Mediteran i šire se sjeverno prema Jadranu, već gotovo uobičajeni Bodljikavac (Siganus rivulatus) primjećen je u Albanskim vodama. Moguće je da neke od tih vrsta nikada neće nastaniti Jadran - možda su tu zalutale slučajno i nikada se više neće vratiti - no, jednom uhvaćene postaju službene ribe Jadrana. Zanimljivo je da se mnoge nove vrste ulove u Tršćanskom zaljevu koji je najudaljenija točka od ulaza u Jadran, npr. riba Vepar (Plectorhinchus mediterraneus), neke već opisane vrste kirnji (Epinephelus coioides), Srebrnoprugac (Kyphosus sectator), razni morski psi, itd. Vjerojatno nije slučajnost da je tamo i najveća luka na Jadranu. Tko zna koliko još vrsta živi ili je živjelo u Jadranu, a da to nikada nismo saznali niti ćemo saznati.

Pero Ugarković
2.10.2006