Jadransko more sa svojim priobaljem stanište je mnogim vrstama riba koje ribari i žitelji primorja susreću svakodnevno. No, postoje i ribe koje veliki broj ribara što su svakodnevno na moru nikada neće ni vidjeti niti će znati išta o njima, a one se ipak nalaze ispod njih. Ponekad se dogodi da se neka od tih riba ulovi ili sretne u moru, pa će mnogi od nas u nedostatku adekvatnog znanja zatražiti pomoć nekog stručnjaka, iskusnijeg ribara ili će poslati sliku u neki od tiskanih medija, pitati ljude na forumima itd. Neki će čak sa sigurnošću tvrditi da znaju o kojoj se vrsti radi, a bit će daleko od istine. U ovom tekstu opisat ću prvi dio tih stanovnika i nadati se da će uz malu pomoć mnogi koji budu čitali ovaj tekst prepoznati o kojoj se vrsti zaista radi..

U Jadranu su do sada zabilježene 4 od ukupno 8 vrsta priljepuša, riba koje gotovo nikada ne žive same bez domaćina kojega prate. Kasno ljeto, doba kada Jadran posjećuju velike ribe iz obitelji morskih pasa, manta, bucnjeva pa čak i kitova, najpogodnije je vrijeme za priljepuše u Jadranu.
Vrste su Priljepuša (Remora remora), Priljepuša golema (Echenesis naucrates), Indijska priljepuša (Remora australis) i Smeđa priljepuša (Remora brachyptera). Najveća od njih, Priljepuša golema, naraste do 2.5 kg dok ostale rijetko prelaze težinu od 1 kg. Priljepuše su prilagođene za život na domaćinu tako što im je prva leđna peraja preoblikovana u naboranu pločicu kojom prionu za veću ribu. Sluzava je, nema ljusaka ni mjehura, što znači da je uvijek spremna za nagle promjene dubine i brzine. Također, neprestano se mora kretati da bi mogla disati. Priljepuše obično žive u toplijim morima, te ih stoga kod sjevernih i hladnijih vrsta velikih riba nema. Nijednoj ribi neće smetati njezino prisustvo jer uklanja parazite i nametnike s njihove kože. Najčešće se hrani ostacima lovine velikih riba, ali i sama lovi. Oslobođena priljepuša mora se brzo dokopati novog domaćina ili koraljnog grebena, na kojemu jedino može preživjeti. Mlade priljepuše nastanjuju koraljne grebene gdje egzistiraju kao ribe čistači, a kad narastu do određene veličine hvataju se za prvu veću ribu koja prođe. Nevjerojatan je podatak da u nekim Afričkim zemljama love priljepušom umjesto udice - živu priljepušu vežu za rep i puste je u more, a ona se čvrsto zakači za ribu i teško se oslobađa. Inače, ponegdje su priljepuše i same delicija.

Od bucnjeva, čestih domaćina priljepuše, u Jadranu žive dvije vrste i to samo kao slučajni prolaznici. Bucanj veliki (Mola mola) popularna je riba, neobičnog ovalno - jajolikog izgleda. Glava mu je takoreći na trupu, a repna peraja mu se prostire preko cijelog zadnjeg dijela tijela. Boje je sive i smeđkaste. Živi u cijelom svijetu i to obično u dubljoj vodi do 500 metara, na mjestima koja su bogatija vegetacijom, no često dolazi i na samu površinu. Tada je prava atrakcija za ronioce zbog sporijeg plivanja i velike mase, no može plivati i puno brže. Na površini se najčešće iz nekog razloga okrene bočno i pluta. Naraste i do dvije tone. Hrani se svim mekušcima, ribama, rakovima, čak i algama - ali glavni je tamanitelj meduza. Kljun mu je oštar kao u ptice, uvučen u tijelo i bez zuba. Zovu ga još "luna" i "mjesec" zbog specifičnog izgleda, te "morska mišina". Ova vrsta je slabo istražena, pretpostavlja se da živi do 10 godina. Općenito ga se ne lovi radi hrane jer u pravilu nije jestiv, no postoje ljudi koji ga vole konzumirati zbog rijetkosti i atraktivnosti. Od četiri vrste roda Mola u Jadranu je ulovljen još i Manji bucanj (Ranzania laevis). Njegovo je tijelo dosta izduženije nego kod bucnja, te može narasti "samo" do jednog metra. To je također kozmopolitska vrsta svih mora umjerene temperature. Hrani se isključivo planktonskim račićima i živi pelagijski neovisno o morskom dnu. Zalazi i u dubinu gdje god je gušće planktonsko područje.

Kostorog (Balistes capriscus) je oduvijek smatran rijetkom ribom Jadrana, no mnogo je češći od ostalih vrsta koje se smatraju rijetkima a pogotovo u Južnom Jadranu gdje se gotovo udomaćila. Ova vrsta je jedina koja živi kod nas i može narasti do 6 kg težine. Poslijednjih godina iz crvenog mora ponekad zaluta i Afrički kostorog (Stephanolepis diaspros), a jedan primjerak je i ulovljen u Južnom Jadranu.  Boja mu nije strogo određena, može biti žućkast, smeđ, crniji ili sivo-ljubičast. Koža mu je posebno tvrda, možda i najtvrđa od svih manjih riba. Na koži kostoroga se nalaze žlijezde što proizvode sluz koja u kratkom vremenu obavije cijelo tijelo, a taj proces se nastavi i nakon smrti. Okus mu nije cijenjen, neki navodi govore da je čak i otrovan. Zbog atraktivnog izgleda najčešće ga se preparira ili drži u akvariju. Hrani se školjkama, ježevima i rakovima. Zbog izuzetno snažnih i tvrdih usta ježeve bodlje mu ne prestavljaju opasnost, kao ni ljuska jastoga kojega može čeljustima zdrobiti. Ne voli hladnije more, a najčešće živi na dubinama do 100 metara. U Jadranu na tim dubinama temperatura rijetko pada ispod 13 stupnjeva, stoga mu je južni jadran prava granica obitavališta. Ljeti, kada se češće može sresti uz obalu, primjerci mogu doći i iz toplijeg Mediterana.

U svijetu su po atraktivnosti najpopularnije vrste riba koje se mogu napuhati kada osjete opasnost. U Jadranu je potvrđeno postojanje jedne takve vrste, no u Mediteranu ih ima nekoliko. U Jadranu je ulovljena Napuhača (Sphoeroides pachygaster), vrsta koja živi na većim dubinama (od 50 m na dublje) a naraste do 2 kg. Sivkaste je boje sa sluzavom i čvrstom kožom, te jakim čeljustima iz kojih vire četiri velika zuba (gotovo su spojeni pa izgleda kao da je čitava gornja i čitava donja čeljust od jednog komada). Ženke narastu veće od mužjaka. U slučaju opasnosti trbušnu šupljinu lako i brzo napune morskom vodom i napušu se, što u većini slučajeva zbunjuje napadača. Iako se konzumacija nipošto ne preporučuje zbog jakog otrova Tetrodotoxina koje sadrže sve vrste iz porodice četverozupki (Tetraodontidae), meso ove ribe je izrazito cijenjeno u Japanu gdje je jedna od najskupljih poslastica uopće. Srodne vrste poslužuju se u restoranima pod imenom "fugu" i poznate su po specifičnom načinu na koji ih kuhar mora pripremiti - to mogu raditi samo profesionalni i iskusni ugostitelji koji posjeduju državni certifikat. U slučaju da se riba ne pripremi kako treba, ishod može biti smrtonosan za konzumenta. Uza svu tu pažnju i profesionalnost prilikom pripreme, u Japanu godišnje od trovanja umre oko 200 ljudi - Tetrodotoxin je 1250 puta otrovniji od cijanida i jedan jedini gram otrova može ubiti 30 ljudi.

U poslijednje vrijeme vrlo česta vrsta u južnom Jadranu je Papigača (Sparisoma cretense). Iako se smatralo da spada u rod usnača (Labridae), njena prava obitelj su papigače (Scaridae). Ova vrsta živi samo u Mediteranu i rjeđe u Atlantiku, u plićem i toplijem moru na kamenitom dnu. Po ustima doista sliči papigi, jer u ustima krije nizove čvrstih zubi koji drobe koralje i beskralježnjake, a hrani se i algama. Ljuske su joj dosta velike u odnosu na veličinu tijela. Mužjaci i ženke se potpuno razlikuju po boji. Obično žive u skupinama od jednog mužjaka i više ženki, pogotovo krajem ljeta kada se pare. Mužjak je tamniji, smeđkaste boje i veći, dok je ženka purpurno crvena s tamnijom mrljom sprijeda. Na kraju i početku tijela ima obrise žute boje. Naraste i preko 1 kg težine.

Slijedeća vrsta spada u red plotica (Stromateidae) i jedina je koja živi u Mediteranu. Plotica (stromateus fiatola) je spljoštena, izduženo ovalna i pokrivena sivkastim ljuskama. Na cijelom tijelu ima zlatne pjege raspoređene uzdužno,  te nekoliko vodoravnih pruga. Netom ulovljena ima uzdužne pruge tamnijih nijansi. Plotica obitava u južnom Jadranu na dubinama od 30 i više metara, i zato ju se rijetko susreće.  Žive u velikim jatima, a hrane se uglavnom planktonom i manjim vrstama meduza. Plotice imaju jako ukusno meso, i mogu narasti do 2 kg (vjerojatno i više). U davna vremena, kada su brodovi sporije plovili i netom se izgradio Sueski kanal, u Jadran su dolazile prateći brodove i Plotice indijske (Stromateus griseus). Danas više ne dolaze u naše krajeve, barem prema podacima koji govore da se rijetko ulove i blizu Sueskog kanala.

U obitelj Centrolophidae (pastirice) spadaju ribe koje žive u vrlo velikim dubinama. Njihova prisutnost u Jadranu je dokazana, ali ne i dovoljno istražena. Pastir šiljoglavac ili crni pastir (Centrolophus niger) često zaluta u pliće more, ali normalno obitava na dubinama preko 200 metara. Hrani se mekušcima, meduzama, manjim ribicama i svim ostalim što mu se ponudi - čak i planktonom - a za te dubine razvio je posebno osjetljive oči. Boje je tamno smeđe do crne s nijansama tamno modre. Crni pastir naraste do 5 kg težine i boravi u manjim skupinama, rijetko kao samac. Sve vrste nedoraslih pastira žive u simbiozi s meduzama, između čijih krakova nalaze siguran zaklon, tako da se često mogu susresti i na samoj površini. Crni pastir brojniji je u istočnom Atlantiku i južnom Pacifiku.

Druga vrsta čiji je boravak potvrđen u dubinama Jadrana je Pastir batoglavac (Schedophilus ovalis). Ova vrsta se u zadnje vrijeme lovi podvodnom puškom na pučini dok se namještaju kavezi za tune. Kako nikada nisu vidjeli čovjeka, jer inače žive dublje od 200 metara, pastiri dolaze izvidjeti situaciju i prilaze sasvim blizu, što često rade kada nema dovoljno hrane u dubini. Hrane se sitnom ribom i meduzama, a za mrak koji vlada na tim dubinama razvili su velike oči koje registriraju i najmanji odsjaj. Ova riba naraste do 10 kg težine i ima vrlo ukusno bijelo meso. U nekim zemljama na Atlantiku lako se love udicom. Boja mu je sivomaslinasta do kestenjasta.
Treća i zadnja vrsta je Trnobraz (Schedophilus medusophagus). Također može narasti do 5 kg, ali se u Jadranu češće nalaze manji primjerci koji putuju nastanjeni u meduzama. Hrani se meduzama, ponekad i istom meduzom koju prati, dulje vrijeme po malo joj grickajući krakove tako da meduza to gotovo i ne osjeća. Odrasli primjerci žive u velikim dubinama Atlantika. Boje je maslinaste sa tamnijim prugama, na škržnim poklopcima ima veliki broj bodlji po kojima je i dobio ime.
Postoji mogućnost da u Jadranu obitava još i Pastir krilaš (Cubiceps gracilis) koji spada u drugu obitelj (Nomeidae), no do sada je ulovljen samo jedan primjerak blizu Trsta. Ova vrsta naraste do 1 metra duljine, a nastanjuje južni Mediteran i Atlanski ocean i to samo mjesta na kojima su velike dubine.
Pivac (Luvaris imperialis) naraste do 2 metra i dostigne težinu od 150 kilograma. Živi u svim oceanima i to na dubinama većim od 200 metara, a često zaluta i pliće. Pivci su dosta česti u Mediteranu, dok su u Jadranu ulovljeni na nekim lokacijama. Ova riba ima karakterističan oblik, mlađi primjerci izgledaju posve "normalno" dok je u odraslih glava neproporcionalno mala u odnosu na tijelo, tako da izgleda dosta nezgrapno i zakržljalo. Upravo se tako i ponaša u moru gdje je trom i slabo pokretljiv. Hrani su uglavnom meduzama i planktonom.

U drugom dijelu ovog članka bit će opisane i ostale vrste neobičnih riba koje nisu svakodnevna pojava u Jadranu.

Pero Ugarković
22.9.2006