Skušovke su ribe otvorenog mora. Gdje god na svijetu postoji veliko plavetnilo i topla ili ugodna temperatura tu možemo očekivati ribe iz ove porodice. Njihovo elegantno tijelo razvijeno je za postizanje najvećih brzina u ribljem svijetu. Sve su tipične predstavnice plave ribe. Razlika plave i bijele ribe je po tome što je plava riba je bogatija nezasićenim masnim kiselinama, kvalitetnim bjelančevinama te brojnim vitaminima i mineralima. Po mnogima puno zdravija od bijele ribe, ali teža za probavu. Sve vrste skušovki žive u jatima i uzajamno su koordinirane u lovu i migracijama. Neke vrste migriraju iz jednog mora u drugo, pa čak i preko oceana. Da bi disale moraju se konstantno kretati. Skušovke spadaju u najinteresantnije ribe u športskom svijetu gdje neke vrste imaju veliki utjecaj na turizam, prije svega "big game" i "middle game fishing" turizam koji je izrazito popularan, te vrlo profitabilan način turizma u mnogim zemljama. Najpoznatiji ulovi u "big game" ribolovu u svijetu u rodu skušovki (scombridae) su sigurno tuna i wahoo.

Na Jadranu na sreću postoje ribe koje mogu osigurati i takvu rekreaciju, a tome najviše možemo zahvaliti tuni (thunnus thynnus). Sigurno jedna od najpoznatijih riba u svijetu, i jedna od najvećih predatora u ribljem svijetu. Najveće tune na svijetu pripadaju baš ovoj vrsti tune, koja se na engleskom jeziku zove Atlantic bluefin tuna, a to je preko 650 kg, dok je najveća izmjerena tuna imala 680 kg i bila je duga 4,5 metara. Tune su jedne od najbržih riba u moru, njihova prosječna brzina kojom se kreću je 12.5 km/h dok u djeliću sekunde mogu ubrzati i preko 100 km/h, što je izrazito brzo uzme li se u obzir veliki otpor mora, a odmor od postizanja takvih brzina im je isto najbrži u ribljem svijetu. Na tome mogu zahvaliti i odličnom metabolizmu koji može držati temperaturu tijela veću i za 20 stupnjeva od temperature mora. Održavajući toplokrvnost, tuna je u velikoj prednosti pred njenim plijenom, a naglo zaranjanje na velike dubine i nagla promjena temperature joj donosi brži rad mozga i očiju na mjestima gdje su ostale ribe usporenije. Za tunu se slobodno može reći da je to vrsta kod koje je uočljiv pad u populaciji. Za Jadran kao i u većini zemalja koje ga okružuju vrijede posebna pravila za lov tuna, kako u športskom, tako i u gospodarskom ribolovu. Postoje takozvane izlovne kvote koje izrađuje udruga ICCAT međunarodno povjerenstvo za očuvanje atlantskih tuna. Ukoliko se utvrdi da je kvota prekoračena, ministarstvo mora donijeti odluku o prestanku lova na tune za tekuću godinu.
Rast tune nije linearnog tipa, u prvim godinama života naglo rastu, a kasnije rast usporava i ubrzava, da bi približavajući se maksimalnim težinama ponovno usporavao. Najstarije tune žive oko 20 godina. Tune se vjerojatno ne pare u Jadranu nego u Mediteranu ili Atlantiku. Zadnjih godina svima je poznato uzgajanje tuna u kavezima na koncesijski ograđenim prostorima. Tune se ne uzgajaju kao i ostale vrste riba već se ulovljena tuna dovlači u kavezima do mjesta tovljenja te sezonski prodaje na japansko tržište gdje za istu vlada velika potražnja, a sa njom i zarada. U Japanu tunjevina predstavlja nacionalnu i kulturnu tradiciju, te zbog velike kvalitete jadranskih tuna, tunogojilišta su se vrlo brzo proširila i nastavljaju se širiti na našoj obali. Osim u Japanu, tunjevina ima veliki udio u prehrani ljudi u mnogim drugim zemljama. Meso tune je vrhunske kvalitete, a poznati su i mnogi recepti. Osim mesa, i utroba je izrazito cijenjena, jetra koja je bogata vitaminima, gušterača zbog inzulina, te želudac zbog tripica. Atlasnka plavorepa tuna je samo jedna od 8 svjetskih vrsta tuna, a obitava samo u sjevernom dijelu Atlanskog oceana.

Osim plavorepe tune Jadran posjećuje i njezin manji rođak Albakor (Thunnus alalunga). Iako postoji još vrsta tuna koje žive u svim svjetskim morima albakor je jedina od njih koja živi i u Mediteranu. Albakor je vrsta tune koja rijetko prelazi 50 kg težine, a u Jadranu se obično love primjerci manji od 20 kg. Albakora se teško može zamijeniti za ostale vrste iz obitelji skušovki jer ima duge prsne peraje, skoro kao pola njegove ukupne dužine trupa. Iako se zna da obitava u Jadranu, njegov posjet je isključivo sezonski, u nekim godinama brojniji. Naravno posjet albakora kao vrste koja izbjegava hladnije more je u toplijim mjesecima, ljetnim i rano jesenskim, kada je temperatura mora ugodnija ne samo na površini nego i do 30 metara dubine. Iako zalaze i u veće dubine, njihova izloženost niskoj temperaturi je kratkotrajna. Pare se u proljeće u toplijim morima, a veličina zrelih primjeraka je negdje oko 20 kg težine. Meso je vrlo ukusno i u svjetskim razmjerima vrlo značajno jer je sirovina za izradu konzervi tunjevine.

Skuša (Scomber scombrus) pripada podobitelji scomber u koju spadaju manje ribe obitelji skušovki. Sve vrste obitelji skušovki su grabežljivci, pa tako i skuša, izrazito proždrljiva riba. Napada sve manje ribe, račiće, crviće, a kada je gladna napada sve što nanosi struja od planktonske veličine do obroka koji može progutati. Skuša i lokarda jedine su dvije jadranske skušovke koje se uz predatorske instinkte hrane i filtriranjem planktona, stoga se mogu uhvatiti i udičarenjem. Skuša se obilnije pojavljuje krajem proljeća u uzobalnom području i na samoj površini, te ostaje tu sve do kraja jeseni kada se naglo povlači u dubinu. Krajem jeseni vrijeme je mrijesta, a veliku količinu jajašaca polažu u dubinama Jadrana od 150 - 200 metara. U to doba, skuše se dobro love na otvorenom moru koćarskim alatima. 90-ih godina gotovo je posve nestala iz Jadranskog mora, dok se zadnjih godina ova vrsta takoreći preporodila i opet je postala važan dio gospodarskog ulova. U Jadranu najveće skuše narastu preko 1 kg težine, dok sjevernoatlantske skuše mogu narasti i do 3 kg težine. Za velike sjevernoatlantske skuše procijenjuje se da žive preko 15 godina. Za ljubitelje plave ribe, meso skuše je vjerojatno najboljeg okusa. Dosta je masna, mekanog mesa i  kostiju, zbog toga je dosta tražena od puka.
Njena najbliža rodica, lokarda ili plavica (Scomber japonicus colias) nije toliko ukusna i cijenjena kao skuša. Kod lokardi veća potražnja vlada jedino za većim primjercima, a narastu i do 1,1 kg. Naravno i kod lokardi u svijetu pravilo je da narastu veće, pa se i one ulove do 3 kg težine. Obitavaju na svim obalama, međutim na svijetu postoje tri različita haplotipa lokardi koje se mogu i opisati kao zasebne vrste. U Atlanskom oceanu vrsta je dobila znanstveno ime Scomber colias, u Indijskom oceanu Scomber australasicus, dok su ostale Scomber japonicus. Mnogi ljudi ne poznaju razliku između lokarde i skuše, a karakteristike po kojima se razlikuju su sivkaste pjege na trbušnom i bočnom dijelu lokarde, dok je kod skuše taj dio tijela potpuno bjelkastosrebrnkast. Druga značajna razlika je u oku, koje je kod lokarde mnogo veće. Lokarde žive na dubinama do 300 metara, tijekom dana borave bliže dnu, a u sumrak migriraju prema površini. Obitavaju na svim dijelovima Jadrana, a najbrojnije su na brakovima otvorenog mora. Često formiraju jata sa vrstama saruna koji imaju slične prehrambeno biološke karakteristike. Samim time love se na iste načine kao i saruni, a najbolji ulovi se ostvaruju plivaricama koje love uz pomoć ferala. U Japanu se lokarde uzgajaju i važan su dio riblje industrije.

Sljedeća vrsta, također kozmopolitska ima vjerojatno najlošiji okus od plavih riba. Trup (Auxis rochei rochei) dobio je ime po obliku, na engleskom se zove metak. Najčešće završe kao hrana tunama ili drugim većim ribama u uzgajalištima, također su dobre i kao mamac ili tor u ribolovne svrhe. Brz je i spretan plivač, veliki putnik. Boje i položaj ljusaka su mu slični kao kod tuna, te kod mnogih ljudi dolazi do zabune jer misle da se radi o nedoraslom primjerku tune. Od glave do sredine tijela ima ljuske dok je ostatak tijela bez istih. Na Jadranu se trupovi redovito pojavljuju u proljetnim i jesenskim mjesecima kada se i najviše love, a u ostalim dijelovima godine brojniji su na talijanskoj strani. Za doba mrijesta u proljeće na otvorenom moru formiraju velika jata, dok se uz samu obalu jata rasprše. Neovisno o tipu obale, trup se može susresti svugdje, čak i u najužim uvalama i prolazima, riječnim ušćima. Najveći ulovljeni trupovi imali su oko 3 kg, ali najčešće se u Jadranu love primjerci od oko 1 kg.

Luc (Euthynnus alletteratus) je dosta sličan trupu, a razlika je vidljiva prilikom usporedbe vrsta. Širi je od trupa, no glavna značajka kojom ih ljudi razlikuju su crne točkice na lucovom trbušnom dijelu. Točkice mogu pokrivati i čitavi uzdužni dio, ali najčešće se nalaze 3-4 crne mrlje ispod bočne peraje. Luc je vrsta koja može narasti do 17 kg težine, a najveći primjerci drže se otvorenog mora. Manji primjerci često dijele jato sa trupovima, poglavito u jesenskom i proljetnom dijelu godine. Lucevi su vrlo važan dio "middle game" ribolova na Jadranu, baš iz razloga što iz Jadrana izbivaju popularnije vrste skušovki koje se nalaze na bogatijim tropskim morima. Lucevi su spolno su zreli sa 40 cm dužine (malo više od 1 kg). Okus mu je dobar, možda u prosjeku osrednje dobar, no vjerojatno je da će mnogi ribokusci u njemu uživati. Dosta je česta lovina, osim na panulaškim izletima i u mrežama stajačicama, ali i u podvodnom ribolovu pogotovo na jesen kada su najbliže obalnom području dok je u ljetnim mjesecima rijedak na obalnom području. Lucevi žive na Atlantiku, dok 2 vrste iz njegove podobitelji obitavaju na Pacifiku i izgledom su slične.

Trup prugavac (Katsowonus pelamis) je upravo jedna od riba koja je jako važna u "middle game" ribolovu u svjetskim morima. Engleski joj je naziv skipjack tuna, i u mnogim se zemljama turistima željnim ribolova ulov garantira. Treba biti pažljiv kod konzumiranja svih vrsta riba koje se love u tropskim morima pogotovo grabežljivca jer one u sebi imaju takozvanu ciguratea otrov koja izaziva nesvjesticu, halucinacije i slabost. Otrov se nalazi u mikroalgama koje ribe pokupe hranjenjem, te se prenose na grabežljivce ukoliko pojedu istu ribu.  Na Jadranu se pojavljuje iznimno rijetko, vjerojatno samo u toplijim godinama jer se radi o vrsti koja živi na većim temperaturama mora. Ribe koje se pojavljuju u Jadranu dolaze sa južnog dijela Mediterana, iz zemalja gdje se tradicionalno love posebnim mrežama. Odličnog je okusa i cijenjena je u industriji konzerviranih tunjevina, no ukoliko se brzo ne konzervira ili ostavi kraće vrijeme na suhome riba će biti pokvarena djelovanjem bakterija. Po tijelu su mu duge vodoravne tamnosmeđe pruge. Narastu do 30 kg težine, ali u Mediteranu su dosta manje.

Još rjeđa riba na Jadranu od prugavca je pastirica atlanska (Orcynopsis unicolor). Sumnja se da ova vrsta nikad nije obitavala u Jadranu, a također i u Mediteranu gdje se pojavljuje isključivo na njegovom Južnom dijelu. Isključivo je riba istočnog Atlatika, i to sjevernog dijela te središnje Afrike gdje je najbrojnija. Najviše joj se na tijelu ističu usta koja su velika i isturena prema gore te se nalaze u blizini oka. Mlađi primjerci imaju ljuske dok odrasli postaju potpuno goli. Naraste bajviše do 10 kg težine. Za razliku od ostalih riba iz porodice scrombidae ribe ove vrste ne stvaraju velika jata nego žive samotno ili u manjoj skupini od nekoliko jedinki. Ukusna je, ali se mora jesti friška zbog brzog kvarenja mesa.
Posljednja vrsta ove obitelji jako je značajna vrsta u Jadanu. Riječ je naravno o palamidi (Sarda sarda) možemo reći gospodarici pučine Jadrana, a vjerojatno i najčešćoj plavoj ribi važnoj za riblju industriju kod nas. Ulov palamida u Jadranu opada svake godine, ribe se love u velikim količinama te se kao takve lako plasiraju na tržište. Meso im je iznimno traženo zbog ukusa, a prodaju se na svim ribljim tržnicama. Najviše se lovi na proljeće i jesen, a ribari lako uoče jato uz pomoć instrumenata fishfindera te kao u dobra stara vremena koristeći se galebovima kao vodičima. Iako galebovi nadlijeću sva zbivanja predatora na pučini uključujući i ostale ribe, najučestalija su baš komešanja palamida prije svega zbog toga što palamide obitavaju i u kanalima i na otvorenom moru podjednako, te su vjerojatno najčešći predatori. Na gornjem dijelu tijela joj se nalaze duge plave pruge dok netom ulovljene imaju i okomite šire plave pruge koje nestanu. Usta su im naoružana sitnijim i oštrim predatorskom zubima. Ne žive toliko dugo kao i ostale ribe iz ove obitelji, vjerojatno do 6 godina, a do zrelosti im treba oko 2 do 3 godine. Palamide nisu rijetke ni na riječnim ušćima, mogu živjeti i u vodama sa nižim salinitetom i nižom temperaturom, ali ipak zimi nisu aktivne toliko te se  drže dubljeg mora. Na svijetu postoji 5 sličnih vrsta palamida, svaka nastanjuje vlastiti dio zemaljskih oceana. Kod nas živi atlanska vrsta (Sarda sarda), a inače obitava u cijelom atlantskom oceanu. Najveći primjerci ove vrste teže do 11 kg.
Iako ne redovito, ribe iz ovih obitelji mogu se susresti sa roniocem na bilo kojoj lokaciji, no veća je mogućnost da se to dogodi na otvorenom moru. Boravak ribe iz obitelji scombridae u pogledu ronioca obično traje jako kratko, brzina sa kojom se konstantno kreću je velika, a kretanje im omogućava i disanje. U podvodnom ribolovu, najčešći su ulovi palamida i luceva, koje su brojnije Jadranske skušovke. Panulavanje u Hrvatskoj iz godine u godinu poprima sve veće razmjere, kao i većina turističko rekreativnih djelatnosti. U nekim krajevima postoji nemala flota izletničkih brodova, a ulov tune za neke je preskup sport. Ljudima koji nisu u mogućnosti loviti, prisustvovati lovu, gledati ih u divljini ostaje podsjetnik koji se nalazi na kovanici od dvije kune, gdje je ova veličanstvena riba dobila svoj spomenik, da žive i znače puno za dubine Jadrana.

Pero Ugarković
30.6.2006