Što su bitnice? Veličanstvene pučinske ribe koje se ponekad drže obale, ribe savršenog okusa, velikih dimenzija, vrh jadranskog hranidbenog lanca. Bitnice spadaju u obitelj carangidae zajedno sa šnjurcima. Carangidae su u gastronomiji poznate kao plave ribe, a iako bitnice imaju bijelo meso one spadaju u skupinu plave ribe. Najbitnija razlika od šnjuraka je u tome što im je prva leđna perja zakržljala te to što šnjurci imaju naoštrenu bočnu crtu.  No u rodu carangidae postoji mnogo podobitelji i svaka ima svoju posebnost. U tekstu o bitnicama proći ćemo cijelu jadransku obitelj carangidae i pogledati svu njihovu raznolikost u Jadranskom moru. Kako se ovdje radi o obitelji koja je isključivo pelagijska, nije isključena mogućnost da svaka vrsta koja je zastupljena u Mediteranu, pa čak i u Atlantiku, zaluta u Jadran.

Kada se govori o šnjurcima, naravno da se misli najviše na šnjure ili u nekim krajevima sarune. Na engleskom se zovu horse mackerel, a poznati su u mnogim ribolovnim emisijama kao dobar mamac. Pripadaju podobitelji trachurus što bi u prijevodu značilo grubi rep. Svatko tko je držao saruna u ruci mogao je primijetiti njegovu oštru bočnu liniju. Saruni se najčešće peku ili frigaju u brašnu, a mnogi ljudi skidaju njegovu oštru liniju sa nožem prilikom čišćenja. Na području bočne linije nalazi se izrazito tamno meso karakteristično kod plavih riba. Uvrijeđeno je mišljenje da se radi o sitnoj ribi, mesa slabije kvalitete, što je i istina, no za mnoge bi riba od 2 kg težine, koliko sarun može narasti, bila i dobar ulov i dobar zalogaj. U Jadranu postoje tri vrste saruna, najveći i najrasprostranjeniji je šnjur (Trachurus trachurus), živi u cijelom svijetu i u cijelom Jadranu, od unutrašnjih kanala do dubina od 1000 metara. Vrlo je proždrljiv i agresivan, napada sve što se kreće sukladno veličini njegovih usta. Tijekom dana radi veliku migraciju, od dubina gdje boravi veći dio dana do sumraka i noći kada se seli na gornji sloj mora i uz obalu. Manji primjerci žive na manjim dubinama i bliže obali, dok veći sele dublje i na otvoreno more. Najaktivnije se hrani noću i u sumrak. Njegov napad karakterizira velika brzina i vrebanje iz dubine. Kao riba koja je i sama plijen većih grabežljivaca, sigurnost nalazi u velikim jatima i većoj količini jajašaca koje izbacuje zimi u dubljim slojevima mora, gdje je mogućnost oplodnje i preživljavanja veća. Ženke šnjura proizvode i do 150000 jajašaca, a sposobni su za rasplod kod dužine od 20 cm. Šnjuri kao upozorenje mogu proizvoditi zvukove kontrakcijom mišića o mjehur. Nedorasli saruni često nalaze sigurnost u društvu meduza, čijim se jajnicima i hrane. Trachurus mediterraneus ili mediteranski šnjur vrlo je sličan običnome šnjuru. Razlike su u obliku naoštrenih štitića na bočnoj liniji koji su u ove vrste dosta uže raspoređeni. Ova vrsta može narasti svega 1.3 kg. Prisutna je u Mediteranu i ponešto u Atlanskom oceanu. U Crnom i Azovskom moru počela se razvijati posebna podvrsta sa latinskim dodatkom ponticus. Treća vrsta je (Trachurus picturatus) ili šnjur golemi, također je većih dimenzija, no ne voli boraviti pliće od 100 niti dublje od 300 metara, stoga je najmanje zastupljen u ulovima. Jadranski šnjuri imaju u želucima razne vrste nametnika poput ličinki nematoda i glista, koje pokupi zbog svoje neizbirljivosti. 

Trnbokan plosac (Pseudocaranx  dentex) poznat još kao šnjurak sve je češći stanovnik Jadrana. Obitava u svim tropskim morima te se često nađe na "nišanu" fotografa zbog svoje ljepote. Može obitavati i na površini i na dnu do 150 metara dubine. Hrani se planktonom kojeg filtrira ili beskralježnjacima koje usiše sa dna. Može narasti i preko 15 kg težine i živjeti dugo. Mladi obično borave na ušćima rijeka, a veći primjerci migriraju pelagijski u potrazi za planktonom. Meso mu je vrlo ukusno, te ga u Japanu uzgajaju. U Jadranu je čest u južnijim predjelima, gdje se pojavljuje u toplijem dijelu godine.

(Caranx crisos) još nikada službeno nije uhvaćen u Jadranu, tako da nema hrvatski naziv. Engleski naziv mu je blue runner i može težiti do 5 kg. Teško je povjerovati kako jedna pučinska riba može živjeti u Jonskom moru i nikada ne svratiti u Jadran. Kako u svijetu trenutno vlada pojava velikih migracija riba iz toplijih mora u hladnija, tako ćemo staviti i ovu vrstu na listu Jadranskih riba, što ćemo vidjeti i kod još nekih riba iz obitelji bitnica. Carnax criosos će se sigurno u bliskoj budućnosti pojaviti i u našim vodama, ako već i nije boravio.

Sada na red dolaze prave bitnice, u Hrvatskoj nekoliko vrsta iz ove obitelji nazivaju licom.
Lica šarulja (Campogramma  glaycos) u knjigama je navedena kao vrsta koja živi u Jadranu, a njezina prisutnost potvrđena je u nekoliko slučajeva gdje je ulovljena kočarenjem. No njezino pravo stanište je istočni Atlantik i zapadni dio Mediterana gdje je dosta česta. Živi na dubinama do 50 metara i ne ovisi o dnu. Izraziti je predator, te napada jata manjih riba. Može težiti do 5 kg. Njezina leđa su karakteristična po tome što izgleda kao da joj se zelenkasto-siva boja leđa prelijeva preko bijele boje tijela.

Najveća lica u Jadranu i jedna od najcjenjenijih lovina je lica bjelica (Lichia amia), u nekim dijelovima Hrvatske poznata kao bilizma. Jedna je od najvećih grabežljivaca u Jadranu i može narasti i preko 30 kg, a u svjetskim morima može doseći i preko 50 kg. Živi na svim obalama osim na Arktiku i Antarktiku.  Na Jadranu se lica pojavljuje uz cijelu obalu. Njezino stanište je promjenjivo i na njega utječe temperatura i broj sitne ribe u okolici. Drži se jačih morskih strujanja i iz njih vreba jata obližnjih riba. Njezina bočna crta izrazito je nepravilnog oblika, ali vrlo osjetljiva. Može osjetiti svaku vibraciju te joj pogoduje i skrivanje u mutnijim vodama.  Lica je riba sa brzom tendencijom rasta, nakon jedne godine starosti ima već oko 1 kg, te će ubrzo kada dosegne otprilike 2.5 kg, početi sa rasplođivanjem. U kasnu jesen lice se povlače u dubinu i tamo čekaju prve naznake toplijeg vremena kada ih poriv za parenjem natjera da se vrate u plićake. U proljetno se vrijeme porast mase lice smanji u odnosu na porast dužine i izgleda dosta tanja u tijelu. Nakon parenja nastavlja se normalno hraniti i njeni godišnji ciklus kulminira u jesen kada se intenzivno hrani uz obalu. Tada se najčešće pojavljuje pred ljudskim promatračem. Ponovnim smanjenjem temperature povlači se u dubinu. Lice se zbog svoje prirode manje plaše ljudske prisutnosti, pogotovo u jatu. Hrane se svim vrstama riba, a najukusniji su joj cipli i gavuni. Taktika lova joj je brzo i bezglavo zalijetanje, rušeći sve pred sobom, što nerijetko završi njezinom ozljedom.  Kada uoči jato svog plijena, lica je u stanju danima provesti u njegovoj blizini i za vrijeme gladi zalijetati se iz dubine prema plićaku u brzim napadima. Često se zadržava u okolici uzgajališta zbog velikog broja riba u njegovoj blizini i zbog toga je mnogim uzgajivačima prava noćna mora kada raskida zaštitnu mrežu i nerijetko pusti uzgojenu ribu na slobodu. U ruku uzgajivačima ide to što se ribe skamene od straha spram moćnom predatoru, pa ukoliko brzo reagiraju mogu zakrpati rupe dok je riba još u šoku.

Lica modrulja ili strijela (Trachinotus ovatus) također je čest stanovnik Jadranskog mora, pogotovo južnijeg dijela. Živi u velikim jatima na otvorenom moru, uvijek u toplijem sloju mora, zimi dublje od 30 metara, a ljeti i na površini. Mlade strijele često nastanjuju plićake i plaže, te se mogu vidjeti između kupača koji iz šljunka ili pijeska tjeraju sitne račiće i ribice kojima se hrane. Mogu  narasti do 3 kg. Ime su u mnogim zemljama dobile zbog simetričnog i pravilnog izgleda njihovih leđnih i analnih peraja te repa, a u skladu je i sa velikom brzinom kojom se kreću kao  jedna od najbržih riba. Zbog stalnog pokreta i velike brzine riba je vrlo zahtjevna za podvodne ribolovce i fotografe. Iako svojim izgledom i bojom podsjeća na mnoge tropske vrste bitnica, osim u zapadnoj Africi ova vrsta živi i u nešto hladnijim morima od Skandinavije do Mediterana.

Fanfan (Naucrates ductor) jedna je od rijetkih riba koja obitava tamo gdje je putem povedu velike ribe kao što su morski psi, mante, bucnjevi pa i dupini i plutajući objekti. Zbog toga je mnogi zovu i riba pilot, riba koja je u svome životu možda i  navigavala u više oceana da bi se našla u Hrvatskoj. Obično se u pratnji velikih riba nalazi više fanfanova pa možemo reći da živi u jatu. Rijetko žive odvojeno od pratećeg objekta, osim  u vrijeme parenja te u situacijama kada zbog temperaturnih razlika više nisu u mogućnosti držati isti ritam. Hrane se ostacima hrane, nametnicima, izmetom, ali osnovna hrana su joj ribe, te će ukoliko usput naiđe na neko jato vjerojatno napasti. Može narasti do 3 kg, što je u odnosu na veće ribe koje prate mizerno, no svaka riba će ih dočekati sa veseljem, čak i najveći predatori koji bi se sa užitkom mogli osladiti njome, jer će zauzvrat dobiti tretman čišćenja od nametnika.

Riba koja iza sebe ostavlja najveći strah i trepet u Jadranu i stvara najveću pomutnju svim vrstama riba i glavonožaca  koji svoju veličinu mjere prema njegovim ustima je gof, orhan (Seriola dumerili). Gof je nazočan u svim toplijim morima svijeta gdje može narasti do nevjerojatnih 80 kg, dok u Jadranu može preći 50 kg. Prati kretanja temperature te zimi živi dublje, a krajem proljeća približava se površinskom sloju mora. Veliki gofovi zavlače se i u prostrane rupe, špilje, potonule brodove, te ih je u tom ambijentu moguće promatrati roneći. Meso gofa sadrži relativno visoki postotak bjelančevina i nizak postotak masti što ga svrstava u visokokvalitetnu ribu, što će potvrditi i svatko tko ga kuša  na bilo koji način.
Gof se mrijesti sredinom proljeća na nepoznatim lokacijama. Sudeći po njegovoj slaboj prisutnosti uz obalu u tom dijelu godine  vjerojatno se to odvija u većim dubinama na pučini, gdje zalazi i do 350 metara dubine. U Hrvatskoj postoje razne varijacije imena felun, što je naziv za mladu ribu koji još nema boju odraslih gofova. Felunu se znaju vidjeti i uzdužne pruge. U prvim danima života hrani se planktonom i često nalazi zaklone u meduzama i raznim objektima. Najmanjim felunima boja kože je žuta te mnogi ljudi jednostavno ne znaju da se radi o gofu. Feluni se skupljaju u veća jata te žive i love zajedno. U prvoj godini života felun teži oko 1 kg, te se drži bliže obali u potrazi za sitnim ribama, glavonošcima, kozicama. U naredne dvije godine prelazi iz feluna u gofa te sa tri godine teži već 5 kg. Sada mužjaci i ženke razvijaju svoje gonade prvi put u životu te su već spremni za parenje. Gof je riba koja se neprestano kreće pa se na nekom mjestu ne zadržava dugo, iako se zna vraćati na mjesta gdje se par dana prije dobro nahranio.  Velika je mogućnost da gofovi migriraju između Jadrana i ostalih mediteranskih mora, pogotovo u zimskim mjesecima kada je temperatura Jadrana dosta niža. Veći gofovi žive u manjim skupinama ili pojedinačno, a oni najveći imaju starost od oko 15 godina. Zanimljivo je da uvijek drže usta otvorenima, te nemaju zube, ali im je zato koža u ustima jako hrapavo nazubljena te se plijen teško može izvući iz njih. Probleme imaju i oni što zavuku ruku u njegova usta. Rijetki sretnici imali su tu priliku da dožive trenutak kada se gof zaleti u plićak za ciplima i udari glavom od obalu. Ošamućeni gof je tada bespomoćan. Za mnoge je trenutak proveden u društvu gofa najuzbudljiviji dio dana, zato su mnogi ronioci i prijatelji podmorja na sjeveru Jadrana, gdje gof rijetko boravi, zavidni kolegama sa srednjeg i južnog dijela, iako su u zadnje vrijeme gofovi sve više počeli posjećivati i sjeverne jadranske otoke.

Grbavi čizmar (Alectis alexandrius) još je jedna od riba iz porodice carangidae koja posjećuje Jadran samo u toplijem dijelu godine. Krajem ljeta i početkom jeseni može se susresti u okolici Dubrovnika, a rijetko sjevernije. Mladi primjerci imaju duge i lepršave leđne i analne peraje koje i troduplo premašuju dužinu tijela, a kasnije se preoblikuju u "strijelolike" peraje. Manji primjerci žive na pučini, stoga je vjerojatnije da će u Jadran zalutati upravo mlađa riba. Veće se drže dna, a ulovljeni su primjerci i od 20 kg.  Hrane se lignjama i ribama.

Za kraj treba spomenuti i ostale ribe iz obitelji carangidae koje žive u Mediteranu, a nisu zabilježene u Jadranu, jer kako se dalo zaključiti iz prethodnog teksta, ova obitelj je vrlo agilna i migratorna te se lako može dogoditi da uskoro susretnemo i neku novu vrstu. Na predjelima jugozapadnog Mediterana počele su se pojavljivati vrste koje su došle iz Atlantika (Seriola carpenteri) i (Seriola rivoliana), rođaci gofa, te izgledom veoma slične. Također u zapadnom Mediteranu obitava riba (Caranx hippos) slična grbavom čizmaru koja može narasti i do 32 kg, te (Caranx rhonchus) više nalik na saruna. Također treba spomenuti i ribe prebjegle iz Crvenog mora preko Sueskog kanala, minijaturnog (Alepes djedaba),  te ribu koju bi mnogi ljubitelji panule jako voljeli vidjeti u Jadranu (Elagatis bipinnulata - eng. rainbow runner). Može narasti do 50 kg, a lovi se sve češće uz obale Turske, grčkih otoka, te Italije. Kako mnogi znanstvenici već duže vrijeme upozoravaju na globalni porast temperature, posljedice su vidljive već danas, i klimatološki i biološki. Porodica carangidae će od toga najviše profitirati jer će njihovo stanište biti prošireno, a Jadransko more njihovo sve češće obitavalište.

Pero Ugarković
9.3.2006