Kamo, kuda, kako

Eto kakvi smo mi ljudi... Gotovo cijelu prošlu godinu proveo sam u Splitu i u pravilu svaku nedjelju popodne šećući po rivi, u društvu prekaljenih boraca Ante S. i Tome K. s  žaljenjem konstatirao da u splitsku luku uplovljava još jedan trajekt sa Visa na kojem nema mene.
Onoga trenutka kada sam uz golemu odštetu i veliki transfer pristupio zagrebačkom sveučilištu znao sam da će ta nepravda biti brzo ispravljena. Naime, ima prosvjeta i svoje svijetle strane, recimo: praznici, studentice, kava u podne...
Prvi dio zadatka bio je odabir termina, a kako su se jednom tjednu lipnja nagurala dva praznika bilo bi neoprostivo zaobići tradiciju te smo mi kao pravi Hrvati izvršili spajanje. Sada je samo trebalo izabrati tim i lokaciju. Zbog zauzetosti većine ekipe te želje pojedinaca da se afirmiraju kao neki apneaši formirala se tek udarna trojka i to mješovita. Pod košem ja, teški centar (sve vezano za kuhinju) na krilu ubojiti Ivo (zadužen za realizaciju, vidi galeriju) te iskusni play, Ivina supruga Kristina (ona je diktirala ritam lova, hranjenja, izleta...). I tako dok je u Zagrebu otkazan nastup Harlem Globetrotters-a ubojita trojka bila je spremna za svoj performans, a za odredište je odabran, naravno Vis. Prevladala je ne samo davna želja za obilaskom tog otoka, nego i vremensko poklapanje s još jednim apnea događajem, petim Jump blue. Organizacija smještaja bila je relativno jednostavna jer stranica turističke zajednice otoka pruža dovoljno informacija o privatnim iznajmljivačima, a i predsezona nije popunila kapacitete u onoj mjeri koliko su to neki priželjkivali.

Utorak, 21.6.

Poradi radnih obveza  ostatka moje tročlane ekipe, sam sam se uputio u osvajanje tog nepokorenog otoka (saveznici, NOB). Nakon obilne količine mirnog i spokojnog sna u srcu Dalmatinske Zagore, uputio sam se u Split. Tamo je trebalo obići još jedno kultno mjesto. Kod ''FIFE'' me zatekla pomalo nelagodna atmosfera. Naime, neka gradska služba zbog narušavanja niti sami nisu sigurni čega uklonila je štekat. Ali nije svako zlo za zlo. Sada je sav sadržaj bio stisnut u onih tridesetak kvadrata podrumskog prostora. Ta stiješnjenost još je više povećala konfuziju miomirisa u prostoriji (za apneaše: povećanje tlaka smanjenjem volumena), međutim odabir delicije bio je jednostavan. Dva i po tanjura tripica plus jedna bevanda i tek sada bio sam spreman na sljedeći korak. Nakon kupnje karte te parkiranja automobila u red za trajekt (dovoljno je i sat i po prije polaska) mogao sam, u miru, uz kavicu, pokušati izvući koju poštu od Tome K.. Međutim, tvrdi smo mi južnjaci pa nije niti Karla uspjela doznati gdje je Ante, a kako sam ja onda mogao izvući pošte od čovjeka koji nije niti bio na Visu...
Ukrcaj na trajekt prošao je brzo, a uz ugodan mještaj u klimatiziranom salonu te sportske i kavu učinilo mi se da je taj Vis blizu, a ne..... miljama daleko. Dodatanom dojmu brzine putovanja doprinjele su i prošlogotišnje putešestvije, 6 čv motorom ili u goroj varijanti 4 čv jedrima (pozdrav Anti).

Prve impresije

Već pri dolasku uočavate razliku. Otočići, hridi, arhitektura, vegetacija - sve je tu drugačije od sjevernojadranskih otoka. Grad Vis razvukao se po svojoj vali te tako raskriljen kao da je raširio ruke kako bi prihvatio nautičare ili kojeg drugog putnika namjernika koji ga je zaobilazio u vremenima dok su njime marširali brkati oficiri mrske nam JNA. Nakon  provala emocija i ganutosti ljepotom trebalo je misliti i na primarne stvari, a kako smo to učili još u osnovnoj hrana je na prvom mjestu. Zahvaljujući pravovremenoj, telefonskoj informaciji naše uljudne domaćice gđe. Skalić, osim nešto voća i povrća kupljenog na splitskom pazaru, svu kupovinu ostavio sam za Kerumov hangar. Eto kako povremeno i oni protiv kojih svi dižemo glas nekad svojim djelovanjem ostvare sinergiju; JNA hangar natrpan do čepa proizvodima iz Kerumovog asortimana i to po kopnenim cijenama. Napokon, natrpan do krova; JAM 380, Tomos 18, dvostruka ronilačka oprema te adekvatne količine hrane i pića (oni koji me poznaju znaju o čemu govorim) krećem put našeg konaka, Milna Ženka apartmani Skalić.
Na Visu je, osim stare ceste koja uz Vis i Komižu povezuje i gotovo sva sela u unutrašnjosti te dio onih uz obalu otoka, na raspolaganju nova cesta koja je osim svojim gabaritima i manjoj količini zavoja i znatno kraća od stare, ali mene je put vodio na staru. Prvo uspinjanje serpentinama pa nakon toga spuštanje u unutrašnjost otoka te prolaz kroz prekrasne vinograde i na kraju odvojak za ne baš široku cestu koja vodi na jugoistočnu stranu otoka.
 Kada sam napokon zaustavio automobil, izašao te pogledao prema apartmanu ostao sam zatečen ljepotom. Prekrasan pogled na Ravnik, Budikovac, Paržanj, Greben... te široka lepeza mirisa bora, lavande, ružmarina i gotovo pun mjesec koji je izranjao iz plavetnila negdje od pravca Lastova. Ma 'ko to more platit.
Nakon kupanja u moru, jer nikakvo tuširanje nije dolazilo u obzir (iako Vis ima svoju vodu koja izuzev u vrhu turističke sezone količinom i organoleptički udovoljava svim standardima - nismo imali želučanih problema) i obilate večere bio sam spreman za počinak, a kako to obično biva nešto mi je moralo pokvariti idilično raspoloženje. Prvo je domaćica donijela aparatić i tabletice protiv komaraca, onda se počeo širiti i miris već spomenutih tabletica da bi pred jutro oko 4-5 sati te male, ali prilično iritirajuće životinjice počele oblijetati svoj potencijalni švedski stol.

Srijeda, 22.6.

Srijeda je bio dan konačnog formiranja našeg tročlanog tima. Zbog ranog dolaska trajekta te noćne borbe s povampirenim komarcima ranojutarnji lov sveo se na samo nekoliko informativnih zarona ispred kuće. Kako je Milna smještena na jugoistočnoj strani otoka koja obiluje manjim otočićima, hridima i pličima, odlučio sam okušati sreću na najbližem od njih - hridi Pločica. Plivanje do hridi nije bilo pretjerano zamorno, jer je osim na dvije punte, izostao očekivani kurenat (struja). Na moju žalost, vjerojatno zbog blizine naselja, izostala je i riba. Osim nekoliko šaraga koji su se u struji držali prilično plitko među kamenim labirintima, nije bilo nikakvih znakova pojave salpi, pica ili orada koje sam očekivao obzirom na kanale pijeska i kamenja na dnu. Brzinsko presvlačenje i već sam čekao ''moje turiste'' u trajektnoj luci (ispravak netočnog navoda: oni su čekali mene). Nakon nadopune zaliha sa, kasnije se pokazao prilično žilavim, komadom telećeg vrata, par patlidžana i naravno nezaobilazne kutije ''Domaćica'', bili smo spremni na prvo pravo popodnevno ronjenje. Prije toga ostao je  još samo jedan mali zadatak - napuhati zamotani gumenjak koji je već pet dana čamio čekajući u autu.

Muke po Tomosu i mrežama

Prvi dio zadatka prošao je prilično bezbolno i JAM380 ukazao se u svoj svojoj veličini (moš' mislit), ali onda je uslijedila pokora. Zbog mog prošlogodišnjeg izbivanja sa sjevernojadranske turneje konzerviranje motora obavio je moj vrijedni zet, šogor Ivan. To je podrazumijevalo znatne količine ulja i WD40 u sve moguće i nemoguće kutke motora. Nakon dramatične bitke, odmašćivanja i promjene svjećica napokon je plavičasto tamni dim suknuo iz stare kante. Tek sada sve je bilo spremno za plavu avanturu.
Uputili smo se prema jugoistoku. Otočić Greben te par hridi oko njega bili su naše prvo odredište. Sav teren se prema jugu strmo obrušava te zidovi sa nekih 10-tak metara propadaju na 20, 25 ili 30 i više metara. Po pričanjima ''Starog'' Žareta tu smo trebali očekivati kantare, a lov u poniranju mi se i činio nekako najprikladnijim za prve dane. Međutim onda su počela razočaranja. Kantara zaista ima dosta, ali svojim gabaritima od 20-ak deka nisu interesantni, tek pokoji primjerak od 40-ak deka razgali maštu da su tu prije kojih mjesec dana bili pravi kilaši. Ono drugo razočaranje čak i realnu opasnost predstavljale su mreže. Naime gotovo sve vanjske strane i punte otoka bile su okupirane mrežama. Uglavnom nisu bile visoke (oko 2m), ali su po rubovima zidova bile dosta nejednoliko raspoređene, bilo ih je od 5 do 30 metara, tako da je lov bio prilično otežan. Nakon svega slijedilo je još jedno neobično ali ugodno iskustvo. Policajci na velikom motornjaku rutinski su pregledali naše dozvole te nisu postavljali nikakva suvišna pitanja iako nam je bova bila 30-ak metara od gumenjaka, a registracijska oznaka samo na jednom boku gumenjaka. Dodatno iznenađenje predstavljalo je to što su nakon nas obišli nekoliko signalnih plutača već spomenutih mreža te izvlačenjem iz mora provjeravali dopuštenu veličinu oka. Moram priznati da me je takav temeljiti pristup zaista ugodno iznenadio. Za nadoknadu izgubljene energije te upotpunjavanje dana poslužili su teletina i patlidžani sa žara. Na počinak se pošlo ranije iako su se još sređivali dojmovi nakon prvog dana ''lova''.

Četvrtak, 23.6.

Ponajviše zahvaljujući solidnoj bistrini mora te preglednosti karata, od kojih je kopija stalno bila na gumenjaku, odlučili smo pokušati pronaći koji brak. Iako su to više pliči koje se polako dižu i rasprostiru na velikoj površini, nego brakovi koji se strmo ruše. Ipak gotovo sve te pliči imaju barem jednu stranu koja djeluje obećavajuće. Velike grote te kamenje razbacano između pijeska i polja posidonije na 10 do 25 metara izazivaju. Međutim osim nekoliko primjeraka velikih drozdova i vrana uglavnom ispod njih nismo pronašli šarge, kavale, a kamoli koju škrpinu ili kirnju. Niske za ribu bile su otužno prazne.

Priča za sebe

Ipak kako sve ne bi prošlo u sivim tonovima pobrinuo se Ivo i jedan radoznali starac, zubonja teži od 5kg (ovim mu uzvraćam za ono: ''Kod Ivice standardno - ništa.''). Ostale detalje već ste imali prilike pročitati od pravog sudionika te po zubonju nemile scene. Uglavnom, taj kapitalac rasplinuo je entuzijazam kod mog sulovca, ali sam ja zato još okušavao sreću te po njegovom navođenju napravio još par  beznadnežnih sačekuša.Zadovoljenih lovačkih ambicija (barem u prosjeku, jedan potpuno, a drugi niti polovično) otišli smo na prve riblje gradele. Orada, šarag, salpa te jedna muška feta već spominjanog zubonje uz tikvice lešo i obilate količine domaćeg, kornatskog maslinovog ulja utažili su većinu potreba. Kako već spominjani  play, Kristina, nije pokazala veliko oduševljenje ručkom te lovinom svog supruga tek su sladoled i koja pivuša mogli ispuniti i njezin dan.
Što napisati o Komiži? Zaista je prekrasna. Masivne, kovane, željezne ograde, šarenilo rublja na sušilima, uske uličice bogate cvijećem, ali i pokoja urušena fasada te miris vlage odaju sadašnji, ali i nekadašnji burni život u tom ribarskom gradiću.
Iako je nova cesta koja povezuje Vis i Komižu daleko kraća i komfornija, svakako bi preporučio da se barem u jednome smjeru provezete starom, pomalo romantičnom. Uska cesta koja vijuga nad strmim ponorima, obilje skromne vegetacije uokolo, a u daljini pojava nekako mističnog Biševa daju neki nestvarni ugođaj koji je već pomalo nestao iz podsvijesti nas brzih, suvremenih ljudi naviklih na gradske prometne gužve.
I za kraj: otiđite u ribarski muzej, prošećite rivom i kaletama, upijajte mirise, urežite te slike u pamćenje ili vaš digitalac i spremni  ste  za još jednu dosadnu,hladnu zimu u kojoj će vas te sitnice držati na životu do prvog proljetnog lova.

More, ljudi, obale
Petak, 24.6.

Poučeni jučerašnjim iskustvom, odlučili smo zaobići atraktivne lokacije po otočićima i hridima jer su one svojim izgledom i svima drugima odavale mogućnost ulova. Pliči i brakovi sa karata bile su uglavnom lako pronalazive zbog solidne bistroće mora. I tako, kanili smo ponoviti jučerašnju priču sa zubonjom. Međutim opet je slijedilo neugodno iznenađenje. Nismo bili sami! Barka od svojih sedam metara nestrpljivo je obilazila nekakve sinjale u našoj blizini. Mi smo se nadali da je to neki stariji barba u obilasku svojih vrša ili barem da će kada digne sve svoje mreže napustiti ''naš'' teritorij, ali opet ćorak. Ray Ban naočale i mišićavo tijelo pedesetogodišnjaka, spremnog na svađu, nisu se uklapale u našu priču. Naime dotični je gospodin obilazio svoje samolovke (iako nisam baš siguran da su zakonski dopuštene) i glasno mi dobacivao: ''Niste vi jedini koji ovdi vatate zubace.da vas ja nešto naučim.ovo su samolovke na živu ribu.''. Da stari mačak zna svoj posao brzo sam se uvjerio kada sam ugledao živog kneza (ma ne onog sa početka priče) kako se otima sa udice. Ona po mene još ugodnija spoznaja bila je da se tuda zaista hrane zubaci, koji su me u par navrata obilazili. Zbog nepravilne konfiguracije pliči teško je predvidjeti hoće li jato prići sa pučine ili možda odnekud paralelno sa grbenima. Uglavnom, nakon nekoliko čeka u kojima su mi zubaci prilazili s one otvorene strane, pogodio sam smjer dolaska i u dometu imao jednog dvokilaša, ali pogodak je na moje čuđenje postao promašaj. Za još malo adrenalina pobrinula se jedna barakuda tj. škaram koji mi se prišuljao gotovo sa leđa. Kako sam bio prilično sakriven pod jedan veliki kamen tko zna koliko me on promatrao prije nego sam ja osjetio njegovu nazočnost. Već nakon najmanje naznake pomicanja puške razbio je sve moje iluzije o mogućem ulovu, a njegova okretnost i brzina zaista su me se dojmile. Na samom kraju ronjenja doživio sam još jedno zanimljivo iskustvo - susret sa kostorogom. Iako u društvu crneja osjećao se nekako osamljeno pa je svoju želju za novim društvom ispoljio i prema meni, sve dok nije ugledao harpun te usplahireno povukao u jednu plitku rupu. Poradi svog nejestivog mesa te atraktivnog izgleda meni nije bio interesantan kao plijen, ali nisam siguran da neki drugi morski stanovnik neće pokazati više interesa za njegov sadržaj.
Kako nam je već spominjani dirigent, Kristina, odredila ritam jednog lova i jednog izleta dnevno, popodne smo proveli u obilasku obližnjih atraktivnih lokacija. Stiniva, jedna od najprepoznatljivijih motiva sa raznih naslovnica turističkih brošura svakako je moja preporuka. Neobičan spoj strmih litica i plitke šljunčane uvale. Iako je pristup do vale moguć i kopnenim putem prporučam ga samo onima sklonijim planinarenju i svakako sa odgovarajućom obućom. Uzak ulaz ograničava pristup jedrilicama i motornjaciam tak oda izuzev koje drvene gajetice, kojom domaći ribari dovoze znatiželjne goste, i pokojeg gumenjaka nema velike gužve koja je inače uobičajena za većinu atraktivnih jadranskih lokacija. Možda je i rani dolazak hlada razlog što smo nekih 15-ak minuta sami uživali u tom neobičnom krajoliku. Jedna ne baš ugodna spoznaja i savjet na kraju je oprez prilikom izležavanja na plažici, jer dobar dio kamenja ima po sebi mrlje od katrana koje more donese u zimskim mjesecima južnim vjetrovima s pučine. Na povratku prema uvali Srebrna ipak smo se još jednom bacili u lov te ,osim sa nekoliko trlja od kamena, imali priliku dobrano napuniti nizac šarzima. Međutim zakašnjeli dolazak svjetiljka, prevelike puške te jedna agresivna murina, koja je vjerojatno osjetila vibracije i miris dvaju šaraga koji su se koprcali na sulici, doprinjeli su tome da je šargera vrlo brzo ostala prazna. Na našu žalost ostatak šaraga završio je u plavom, a ne našem žaru. Još jedna štacija prije večere bila spomenuta uvala Srebrna. More je u njoj čisto i za gotovo dva stupnja toplije od ostalih pozicija na kojima smo tih dana ronili. Ipak gužva je malo prevelika tako da bi je preporučio samo onima sa djecom ili za pratilje koje se vole izležavati na suncu. Odmah poviše plaže je borova šuma tako da ima i hlada, ali i jedan zabačeni dio na stijenama na kojima je bilo ponešto ružnih muških, ali i lijepih ženskih golih guza.
Petak navečer rezerviran je za izlaske pa smo se tako i mi uputili u Vis. Pravi razlog bio je dolazak, odnosno doček našeg klupskog sudruga Ante, koji je u zadnji čas uskočio na upražnjeno Borisovo mjesto. Boris se naime morao dokazati novim poslodavcima te nije došao na 5-ti Jump Blue, iako je cijele godine marljivo trenirao (ili ga je možda bila frka da ga Karla ne ostavi za 10 metara). I tako u društvu freedivera, koji su sa nestrpljenjem čekali sutrašnje natjecanje pažljivo smo slušali savjete koje nam je davao Slaven. Naime za subotu smo planirali izlet na Biševo, a bio bi zaista smrtni grjeh tamo ne napraviti nekoliko zarona. Kako je Slaven dobar lovac i vrstan poznavatelj viškog arhipelaga, zaista nam je dosta pomogao nekim svojim naputcima. Slavene hvala.

Biševo
Subota, 25.6.

Kako su vremenske prilike bile zaista pogodne i odgovarale su jučer saslušanoj prognozi otklonjena je i zadnja sumnja u naš izlet na Biševo. Pažljivo smo složili opremu, nešto hrane i pića te pronašli svako svoj kutak kako bi što udobnije stigli do Modre špilje. Iako nitko od nas do tada nije bio u njoj, a ni turističke ophodnje još nisu bile počele nebi li nam odale poziciju, mi smo samo uz pomoć karte, uboli na pravo mjesto. Dodatno veselje je predstavljalo i to što smo bili sami te tako ne samo da smo uštedjeli nešto novca, jer ulaz ušpilju se inače naplaćuje, nego smo u miru mogli uživati u njenim ljepotama. Kako same suhoparne podatke možete pročitati na raznim mijestima, ja bi vam samo htio dočarati dojam te neobične ljepote, ali i upozoriri vas na pomalo prohladne uvjete u njoj. Ono što još potpiruje maštu su jata šaraga i fratara te pokoji pic zavidnih gabarita, ali ronjenje tamo, navodno, nije dozvoljeno. Ipak neobičan spoj pomalo mračnih i hladnih kupola špilje sa neopisivom modrom bojom koja se sa dna špilje polako uzdiže i prodire u svu unutrašnjost djeluje nekako nestvarno i umirujuće. Unutrašnjost djeluje pomalo bezvremenski pa čak i izvanzemaljski, jer koliko god tražili neki mirni kutak uz more ili u planinama uvijek vam u vidokrug upadne pokoja tekovina civilizacije pa makar to bilo i smeće, boca ili kakav papirića, a ovdje toga nema, samo ''more i stina''.
Još jedna interesantna lokacija je i manje pozanta Medviđa špilja. Duboko uvučena u potpunom mraku, samo za one hrabrije i svakako ponesite svjetiljku jer u posljednjem rukavcu vlada potpuni mrak.
Na sjeverozapadnom dijelu otoka nalazi se i poznata vala Salbunara. Neobičan pijesak te nekoliko restorana i kafić prilično odudaraju od ostatka krajobraza tog, po svemu inače, pučinskog otoka. Nakon kave i fotografiranja, napokon je došao red i na ribolov.
            Tereni su na toj zapadnoj strani već uz sam kraj dosta strmi sa ponešto kamenja te prilično malo trave. Mogu se susresti šarzi, picevi ili pokoja orada. Po pričama drugih, na samim puntama mogu se susresti zubaci i gofovi u što se mi tog popodneva nismo imali prilike uvjeriti. I ovdje postoji izobilje sinjala od raznih mreža i vrša, ali je njihova učestalost ipak znatno manja nego na samom Visu i okolnim otočićima. Osim omanjeg jata feluna koji su svojom pojavom usplahirili jato salpi, koje su ušavši u jedan procijep postale lak plijen, većina ribe drži se dubine.  Pri poniranju niz zidove mogu se susresti veliki šarzi i pokoji oveći kantar, ali su i oni prilično oprezni te se na prvi znak opasnosti povlače do podnožja zidova koji nerjetko završavaju i dublje od 30 metara. Posebno oprezni trebaju biti lovci nenavikli na bistro more, jer iako je i na Visu vidljivost prilično velika na Biševu je to još izraženije. Prilikom jednog podrona na 10-ak metara uočio sam desno od sebe istureni usijek koji  je uz to imao i jedan oveći kamen, idealan kao zaklon za čeku. Kako mi se ta pozicija učinila svega 2-3 metra dublje, nisam se posebno pripremao za taj zaron. I zaista nakon nekoliko sekundi šarzi i lijepi kantari počeli su mi prilaziti i to nekako iz plavog, ali pomalo bojažljivo zaustavili su se na distanci i čekali. Odlučio sam još malo sačekati jer nisu bili plahi, ali nisu ni dolazili i tek tada sam osjetio neku nelagodu i blagi pritisak na prsima. Pogled na D3 mi je otkrio 19,6 metara što je dodatno povećalo moju napetost budući da sam bio uvjeren kako se nalazim na 12-13 metara. Pucanj je bio neprecizan, a sam izron prilično miran. Možda sam trebao još čekati, ali definitivno nisam imao dojam da sam zaronio na 20 metara. Zato bi preporučio oprez i pravilnu pripremu urona, jer bez sata ili dubinomjera te možda sa kojom ribom koja polako prilazi, mogla bi čeka i predugo potrajati.
Sam povratak na Vis bez vremenskih neugodnosti, ali nekako stegnuta srca jer već sutra sljedio je povratak u Zagreb.

Odlazak
Nedjelja, 26.6.

Kako smo se sastali tako smo se i rastali. Ivo i njegova zakonita otišli su put Splita već prvim jutarnjim katamaranom, a ja sam uz već spominjanog Antu odlučio napraviti koji zaron ribolovnog karaktera. Prvo smo obišli pozicije na kojima smo ranije susretali zubonje, ali ovog puta nisu se čak dali niti vidjeti. Zapravo Ante je pogledom ispratio jednog gofa od 15-ak kila dok se rezignirano spremao za još jednu ispraznu čeku. Kako se gospon gof nije vratio odlučili smo promjeniti lokaciju. Budikovac je izgledao prilično interesantno po konfiguraciji, ali opet je izostala riba. Na moju žalost i jedina prilika za realizaciju je propuštena.
Nakon podosta čeka sa nedoraslima šarzima te pokojim picom ili kantarom, napravio sam čeku na blagoj padini koja se sa desetak spuštala na nekih 16-17 metara. Na polovici te padine stajao je veliki kamen, nekih dva metra promjera. Prilično sakriven, tupo sam gledao u daljinu i napokon, gotovo iz plavog, orada veća od kila hladno je prolazila svojom zamišljenom putanjom i ničim nije davala do znanja da osijeća moju nazočnost. Kalkulirao sam, pucati ili još malo čekati te se nadati da će ona malo promjeniti putanju i krenuti put mene. Kao da me iskušavala, neznatno je promjenila rutu i već mi duboko ušla u puškomet, ali stvarnost je surova. Niti nove gume niti dupli namotaj nisu pomogli. Strijela je jedva došla u njezinu blizinu te lagano potonula, a kraljica je nezainteresirano samo malo ubrzala i bez naklona napustila scenu. Krivo su nas učili u školi, ovo je bila tragedija i bez ubojstva. Tek tada sam se ponovo uvjerio koliko sam još zelen. Jedina prava riba, a ja zbog bistroće potpuno podbacim u procjeni udaljenosti i ono što me još više peklo u  procjeni težine, jer po mojem sudu sa tih sedam metara udaljenosti zapravo je bila teža od 2 kg. Na Ravniku smo malo popravili dojam fratrom, salpom i šarzima, ali Anti niti zubo nije zadovoljio apetite za ribolovom.
I tako u trenu već je prošlo tih pet dana i već smo rastavljali podnice gumenjaka te na +30?C trpali motor u nevelik prtljažnik Nubire. Poseban izazov bio je, bez friždera, prebaciti svu ribu do Zagreba. Osim trajekta do Splita čekala nas je i neviđena gužva na, taj dan otvorenom, tunelu kroz Kapelu. Ipak kako nam se u Splitu pridružio i Joško put je protekao u prepričavanju dojmova i doživljaja, koje ste i sami imali prilike pročitati. Uz par navođenja od strane ekipe koja se Paga uputila prije nas, nešto iza ponoći ponovo smo udahnuli zagrebački smog.
U dugim zimskim mjesecima, koji su pred nama sigurno ću maštati o Visu i Biševu. Iako su ulovi bili skromni, a velika količina ribolovnih alata otežavala lov, moja preporuka svakome je da se odvaži, skupi malo sredstava i odvoji nešto vremena te se uputi na Vis.

Ivica Pamuković
27.10.2005