Zabavljajući se čitanjem foruma na stranicama EFSA-e, naišao sam na prvi pogled interesantnu, ali meni stravičnu prepisku nekolicine ljudi koji su pokušali "pofarbati" svoja odijela, te ih učiniti maskirnima ili ih kolorističkim intervencijama prilagoditi terenu na kojem najčešće love. S obzirom da je ljudima kao vrsti urodjen nagon za eksperimentiranjem i istraživanjem, uvjeren sam da nema podvodnog ribolovca koji nije nesto pilio, strugao, lijepio, sivao, šarafio ili vezao po svojoj opremi i na taj nacin je prilagođavao osobnim potrebama. U toj kategoriji, koju možemo svesti pod termin "kućna radinost", svakako je najteže i najdelikatnije nešto mijenjati na ronilačkom odijelu. Svi smo svjesni da i previše faktora čini neko odijelo ugodnim i kvalitetnim, a čak i pored vrhunske tehnologije i materijala koju posjeduju brojni proizvođači, teško je uvijek biti apsolutno zadovoljan. Ako se već i odlučimo za interveniranje po odijelu kreiranjem maskirnog uzorka, treba dobro poznavati tehnološke karakteristike odredjenih grupacija boja i lakova kojima bi se tako nešto moglo izvesti bez štetnog i moguće pogubnog djelovanja na odijelo.

Prije svega, potrebno je naglasiti da je najgori i najštetniji materijal koji možemo uporabiti u tu svrhu, lak u sprejevima, iako i ovdje postoji podjela na one koji će svojim djelovanjem prouzročiti katastrofalne ili nešto manje negativne posljedice.
Lak u spreju je zapravo običan sintetski lak, nitro lak ili akrilat s određenim dodacima, koji se od običnog laka u konzervi razlikuje malo čime. U spreju se nalazi, pored komprimiranog zraka kao pogonskog sredstva, pigment ili više njih u određenom omjeru, miješan često (iako sve rjeđe) s olovom, koje djeluje kao punilo i čini boju više ili manje pokrivnom, veziva, različiti sikativi ili cešće ubrzivači (koji ubrzavaju ili oksidaciju ili reakciju veziva plus hlapljenje otapala), te otapalo u formi sintetskog, nitro, ili nekog sličnog razređivača. Postoje, naravno, i varijacije od proizvođača do proizvođača, ali te podatke je nemoguće dobiti jer su strogo čuvani i teško dostupni, a neke tajne sastojke i omjere koje posjeduje svaki malo respektabilniji proizvodjač možete dobiti samo ako se bavite industrijskom špijunažom. Oko tih stvari moglo bi se napisati poduži znanstveni rad, ali za nas to i nije bitno. Ono što treba znati je da upravo ti sikativi i ubrzivači, otapala i eventualni drugi "tajni" sastojci djeluju razarajuće na većinu proizvoda od gume, silikona, neoprena i sličnih materijala.

Lak koji možete kupiti kao nitro bazni najstrašniji je za primjenu na osjetljive materijale. Otapalo je štetno i za našu kožu, a na gumu, neopren, silikon, jersey i bezbroj sličnih sintetičkih materijala djeluje, da se slikovito izrazim, gotovo kao jaka toplina na kocku šećera, mijenjajući im tehnološke karakteristike. Još je groznije to što te promjene često nisu vidljive golim okom i ne primjećuju se sve dok materijal na koji je lak nanesen nije pod punim opterećenjem. Takav lak se izuzetno brzo suši, ali se samim time i lošije veže na podlogu. Nikako ih nije preporučljvo aplicirati na odijela. U takve spadaju npr. "Macota", "Dupli color-aerosol art", "Prisma color", "Renco" i drugi, nažalost, najdostupniji lakovi u spreju.

Nešto bolje bi bilo koristiti lakove u spreju na sintetskoj osnovi, zbog toga što je takva boja malo (naglasak je na MALO) nježnija prema neoprenu, gumi i sl., zato što se bolje veže na podlogu i trajnija je. Standardno vrijeme sušenja je oko 10-ak sati. Testiranjem na gumi lak se pokazao prihvatljivim, ali je vrijeme sušenja bilo osjetno duže (do 7 dana) i nikada zapravo nije suh već uvijek malo ''pika''. Preporučljiv je isključivo za interveniranje po perajama, leđnim utezima ili disalicama koje nemaju silikonske djelove. Kao i nitro bazne lakove nije ih baš pametno nanositi na odijela. Dostupni su u dosta trgovina i prilično je dobar "Dupli color-color spray".

Ipak, postoji boja u spreju koja bi se mogla nanositi na odijelo i koja vjerojatno nema pretjerano štetne posljedice. "Marabu-buntlack" je zapravo grafičko-slikarsko sredstvo i nije lak u klasičnom smislu. Namijenjen je čak i radu na stiriporu što je dokaz da je vrlo nježan i neagresivan. Većina lakova (naročito nitro baznih) doslovno rastapa stiropor. Vrlo je postojan, pokrivan, intenzivnih nijansi koje ne blijede pod atmosferskim utjecajima (testirano kroz višegodisnji rad upravo tim bojama) i mat je karaktera. Mozda bi bio najprimjereniji za manje intervencije po odijelu. Preporučam ipak oprez i mali test na otpadnom komadu neoprena ili starom odijelu koje ne koristite. Za svaki slučaj. Jednako tako bi se moglo koristiti "Belton-aqua eco" zbog ponešto sličnih karakteristika, (ali ga je gotovo nemoguće nabaviti, jer mislim da tu liniju Peter Kwasny Gruppe više ne proizvodi).

Nažalost, upotreba bilo koje lak boje je upitna i iz slijedećeg razloga. Lak sušenjem postaje manje ili više krut i samim time postoji mogućnost da se odijelo ukruti i postane pretvrdo za uporabu. Što tanji nanos, manja vjerojatnost da će se to dogoditi. Emajl i dvokomponentne lakove različitih vrsta preporučam samo ako od svog odijela želite dobiti srednjevjekovni oklop neprobojan za tuđe harpune.

Naredna grupa boja bi bila možda jedina dovoljno dobra i blaga za kreiranje maskirnih šara po vašem odijelu. U nju spadaju slikarske akrilne boje renomiranih proizvođača kao što su "Lascaux", "Talens", "Schminke"... Zašto baš slikarske akrilik boje? Zato što su namjenjene slikanju po baš svim podlogama i pri njihovoj proizvodnji se išlo za tim da ne smiju biti agresivne i da ne smiju imati štetni utjecaj na prirodno laneno slikarsko nepreparirano platno koje je kao takvo vrlo osjetljivo. (Npr. klasična uljena slikarska boja razorila bi isto, oksidacijskim procesom sušenja, u roku od 10-ak mjeseci). Njihov utjecaj na materijal odijela bio bi, vjerojatno, ako ne nikakav, onda neznatan. Osim toga, takva akrilik boja je i nakon sušenja blago gumasta, što je više nego idealno (posebno ako je u kombinaciji sa "Karbon"-ovom slikarskom akrilik preparacijom koju možemo koristiti kao bijelu ako želimo miješanjem dobiti pastelne nijanse pojedine boje). Ne prodire duboko i gotovo uvijek se čini da ostaje nekako naljepljena na površinu umjetnih masa. Loša strana je ta da u ekstremnim uvjetima podvodnog lova, u kombinaciji s direktnim suncem, vjerojatno nije pretjerano trajna, i podložna je mehaničkom oštećivanju i mjestimičnom ljuštenju s obzirom da ipak nije napravljena u tu svrhu. Češćim retuširanjem se može dugo obnavljati. Takve boje se prodaju u tubama ili plastičnim "piksama", čiji oblik varira od proizvođača do proizvođača. Nanositi ih se može kistom, tufkanjem spužvicom i sl. Boja je gusta i samim time manje podložna upijanju nego nekakav lak koji je u tekućem obliku. Obično je mat karaktera. Pri nanošenju bi trebalo pripaziti da sloj bude što tanji kako bi se izbjeglo ukrućivanje pojedinih mjesta usljed debljine nanosa. Veliki nedostatak je i relativno visoka cijena.

I na kraju, prije nego što krenete u avanturu maskiranja vašeg odijela oslikavanjem, razmislite o mogućim posljedicama i stavite na vagu sve "za" i sve "protiv". Svi mi želimo da nam odijelo vjerno služi nekoliko godina i, iako nisam pobornik potrošačkog načina razmišljanja, bolje je možda izdvojiti nešto vise novaca i kupiti ili naručiti maskirno odijelo određenih karakteristika pa imati jedno viška, nego upropastiti možda jedino koje imate nepromišljenim eksperimentom. Nadam se da će ovih nekoliko podataka dobro doći onima kod kojih je "uradi sam" filozofija, unatoč svemu, dominantna u životu. Iskreno, mislim da je i hrpa posidonije obješena na odijelo bolja od takve akcije "visokog rizika".

Gordan Orešić
4.5.2002