Krenuli smo na dalek put,1000km autom na zapadnu obalu Tajlanda,na juzne otoke u Andamanskom moru. Iako smo i u Pattayi imali gliser i lovili prilicno dobro,smisao je bio malo se maknuti iz grada i otici osjetiti egzotiku juznih udaljenih otoka.  Nakon dugog puta smo dosli u pristaniste od kojeg smo sutradan krenuli velikim gliserom na otok.

I tako opet standardna procedura ...pakiranje stvari u Zagrebu i hvatanje prvog autobusa u smijeru mog najdražeg juga. Povod, kao i nekoliko prethodnih  puta  pir. Ma svaki put se pitam, pa nije vrag da  je stvarno došlo vrime za to... očito je...Ma kao da mi nešto žele reći...

Osvanuo je običan dan, djeca lagano kašljucaju, ja na bolovanju zbog djece, žena na poslu. Sredio sam djecu, dao im sirup i odveo ih u vrtić!!! Naravno, osjetio sam ushićenje, nema "kontrole", nema "priljepaka-djece", dajem sebi svu slobodu do 4 sata, kad se svi skupa vraćaju doma. Brzo, trkom doma, uskačem u  potijesno odijelo ( odavno je već vrijeme za novo), izbušenih bječava, uzimam svoje prvorođenče, svoju pušku irokezu, mojih ruku djelo i oprezno se ogledavajući, ulazim u more.

Evo moje priče zbog koje sam se,  zapravo,  i registrirao na Submaniu.
Počeo sam s ronjenjem na dah (podvodni ribolov) od kolovoza ove godine. Ronio sam i prije i godinama unazad ali nikad ovako ozbiljno i ovako intenzivno. Još kao klinac sam ronio na dah i u suštini nikad nisam ni prestao. Živim u Budvi u Crnoj Gori i to mi omogućava da vidim more a da ni ne ustanem iz kreveta, i da se tako svako jutro poveselim novim zaronima čim otvorim oči...provjerim stanje mora i odlučim gdje ću

Ostalo je još samo vezati danas skraćene gume i moja nova drvena 107-ica će biti spremna za sutrašnju akciju, razmišljam već polupospan... Već mi je muka od kombinacije mirisa bačvi i vlage u staroj konobi, a i mjesto za rad blizu jadne žarulje je skučeno. Ali šta ću, nisam stigao prije, ionako je sama puška bila dovršena u četiri dana prije puta. Vraga dana, popodneva poslije posla.

Evo vako, dogovorim se ja sa starijim bratom, koji me je inače i nagovorija i uvuka u podvodni ribolov da odemo za vikend do Mljeta malo zaronit... u petak oko 11sati zakačimo gumenjak mjesto pokraj Dubrovnika. Taman mi na granici kad su počele pegule (normalno  ja zaboravija ponit prometnu od trajlera). Parkiralo nas sa strane, provjera dokumenata. Ne samo da neman papire nego ne postoji u evidenciji registracija, a trajler uredno registriran.

     Uh ovih zadnjih 3 godine nisam baš imao vremena za ronjenje zbog posla, nažalost, pa bi mi svaki trenutak proveden ispod površine bio dragocjen. Evo napokon se zakisao jutros nakon ne znam ni sam koliko vremena. Prva čeka, ništa se ne dogadja, totalno sakriven u jednom usjeku, samo vrh puške viri vanka, skoro pri kraju čeke, vidim zubačića od oko 3 kila, samo laganini jedri podmorjem, malo zagugućem al totalno nezainteresirano prodje dalje. Hmmmm...

Tri tjedna apstinencije od slanog medija od mene su učinile nefunkcionalno biće….Propuštena subota boli, pa  smo tako Kvida i moj sitnjavor zadužili nedilju …
Dva tjedna bez gumenjaka koji je završi u Vodicama u toplicama…. meštri su minjali nosače motora koji su u tri godine „peglanja talasa“ otišli u papar, tako da nam ovaj odlazak na mora dojde ko neka premijera…