Ako carom riba nazivamo zubaca, onda bih titulu zimskog cara cara dodijelio lubinu - ribi koju je u podvodnom ribolovu teško uloviti dvaput na isti način.

Čeku, pojednostavljeno, možemo definirati kao tehniku kojom se podvodni ribolovac, nakon urona, spušta na dno, smiruje se iza nekog zaklona, te čeka da se riba približi njemu na koristan domet podvodne puške umjesto da se on približava ribi.

Načinom hvatanja ribe u kojem se instinktivno zaranjalo prema plijenu uočenom s površine nastala je i prva, a time i najstarija tehnika podvodnog ribolova - ribolov u poniranju.

Priprema za uron sastoji se od opuštanja i ventiliranja (ventilacije), dvije faze koje su komplementarne i koje u praksi uvijek treba primjenjivati istovremeno, iako se teoretski o njima može govoriti i kao o zasebnim cjelinama. Tako ćemo u ovom tekstu pažnju posvetiti uglavnom ventiliranju dok ćemo o opuštanju govoriti drugom prilikom.

Imao sam dosta prilika razgovarati s ljudima koji su veliki zaljubljenici u more, naročito u podvodni ribolov, ali su uvijek pomalo djelovali razočarano, jer zbog slabe apnee i nemogućnosti zarona na veće dubine, nisu mogli ostvariti bolji ulov od sipa, hobotnica, lumbraka, kakvog škrpoća ili u najboljem slučaju malih primjeraka fratara ili piceva. Glavni problem je bio, naravno, u nepoznavanju tehnike.

Osnovni smisao ribolova na čeku je, za razliku od drugih tehnika, smanjivanje udaljenosti između ribolovca i ribe na indirektan način.