Poštovani ronioče na dah/ podvodni ribolovče,
Molim te da prije ovog članka pročitaš prvo sve postojeće ovdje objavljene članke jer oni su baza za razumijevanje ovog članka. Ako bi se tvoje znanje o fiziologiji ronjenja na dah temeljilo samo na ovom članku ono bi bilo jadno i nedovoljno za bilo kakvo razumijevanje procesa koji se događaju u tijelu u tijeku pripreme za držanje daha i u tijeku samog držanja daha.

Dakle do sada je i pticama na grani jasno da se pojačanim disanjem ne može dobaviti tijelu znatno više kisika jer je hemoglobin u normalnim uvjetima zasićen 97% s kisikom. S obzirom da nam je za život (rad srca i mozga) potreban kisik jasno je da držanje daha moramo prekinuti na vrijeme odnosno prije nego li razina kisika padne ispod razine koja je dovoljna za funkcioniranje mozga odnosno ispod tzv. kritične točke (KT). Srećom, čovjek ne mora o tome stalno razmišljati jer je sve riješeno automatski odnosno preko koncentracije CO2 koja kada naraste na određenu razinu podraži centar za disanje daleko prije nego li razina kisika padne ispod KT-e. Uzimajući to u obzir apneu možemo povećati na jedan jedini način: smanjivanjem razine CO2 tako da se centar za disanje u mozgu kasnije podraži. E sad, kvaka je u tome da tu smanjenu   razinu CO2 možemo postići na nekoliko načina. Prvi način je pojačano izdisanje tijekom pripreme. Drugi način je usporeno nastajanje CO2 u tijeku apnee. Treći način je kombinacija prva dva načina.  Početnici obično koriste ovaj prvi, a iskusni ronioci kombinaciju prvog i drugog s većim težištem na drugi način. O prvom načinu se vrlo često vode nepregledne rasprave bez konca i kraja potaknute uglavnom nespretnom medicinskom terminologijom gdje većina ljudi misli isto samo što to shvate nakon jedno dva sata bjesomučnog prepucavanja. O drugom načinu se manje piše jer je puno nejasniji i s medicinske strane nerazumljiviji.

Kako smanjiti nastajanje CO2? Odgovor je zapravo jednostavan: smanjenom potrošnjom kisika. Kako? U tijelu postoje tri velika potrošača kisika: mozak, srce i bedreni mišići. Prvo da se podsjetimo zašto nam uopće treba kisik. Pa za dobivanje energije. Naime već svaka domaćica zna da nam za rad našeg tijela trebaju hrana i kisik. Masti, ugljikohidrati i aminokiseline ulaze u naše stanice te se spajaju (vrlo pojednostavljeno) s kisikom te dobivamo energiju za rad stanice. U tom procesu nastanu jos i CO2 i voda. Mozak za svoj rad treba kisik i glukozu, srce treba kisik i mast, a skeletni misici od kojih su bedreni najveci trebaju kisik i glukozu ili mast no u posebnim uvjetima mogu raditi i bez kisika za što im treba glukoza. RAD BEZ KISIKA! KUŽITE?!!
Ajmo krenuti od mišića. Dakle mišići u normalnim uvjetima troše glukozu i kisik. Kada se rad pojača i traje više od pola sata mišići počnu trošiti mast i kisik. Kada mišići prestanu trositi kisik? Pa ili kada iz normalih uvjeta kao što je mirovanje ili lagani hod naglo krenete u sprint ili ako se duže vrijeme bez odmora bavite povećanom aktivnošću. U tim uvjetima energija se počne dobivati iz glukoze ali ne uz istovremeno trošenje  kisika već preko laktata. Laktati (soli mliječne kiseline) su otrov za mišić tako da ih mišići krvotokom predaju u jetru i tu od njih ponovno nastaje glukoza. Ako je nastajanje laktata u mišiću preveliko oni se neće moći krvotokom isplaviti (isprati) iz mišića nego će se u njemu nakupiti i izazvati grč ili tupu bol kada se mišić ohladi (tzv. Muskulfiber, upala mišića).
Kvaliteta mišića može biti različita. Mišići treningom postaju otporniji na oštećenje laktatima, postaju bogatiji krvnim žilama pa se lakše tj. brže rješavaju nakupljenog laktata i konačno u trenirane osobe jetra može laktate razgrađivati puno brže. Mišić bi za ronjenje na dah trebalo istrenirati tako da funkcionira u anaerobnim uvjetima jer ronjenje i jest anaeroban proces u najizravnijem smislu.
Kako to izgleda u praksi. Ležiš na površini i lagano se pripremaš za uron. U jednom trenutku krećeš sa snažnim zamasima u dubinu. Ako imaš istreniran mišić i adekvatnu peraju koju on može gurati (idealno bi bilo super istreniran mišić i tvrda peraja) onda ćeš dolje doći jako brzo gotovo bez potrošenog kisika. Ukoliko je mišić loše pripremljen  trošit će kisik. Isto tako, mišić i ne mora biti tako loše pripremljen no ako je peraja neodgovarajuća (tj. pretvrda je) nakupljanje laktata će biti ubrzano pa će se brže pojaviti zamor. Ako se nakupi previše laktata dolazi do potpunog blokiranja kontrakcije pa ako ste u tom trenutku ispod površine- pa pa. Uvijek je bolje imati za broj mekšu peraju od najtvrđe koju još možete gurati. Pogotovo ako ribolovite i po više sati.
Dakle mišić treba trenirati tako da dobro radi u anaerobnim uvjetima. Kako se to radi? Pojma nemam i ovim putem molim nekog tko se u to razumije da napiše neki članak o tome. Pretpostavljam da je za to potrebno posjećivati teretanu.
Dobro je znati i to da u stanju manjka kisika (hipoksiji) dolazi do vazodilatacije (širenja) kapilara u mišićima i vazokonstrikcije (stiskanja) kapilara u probavnim organima tako da krv još lakše može otići iz mišića prema srcu i mozgu.

Eto nas nekako i na srcu. Ono što već znate je da je jedna od bitnih stvari u ronjenju na dah imati što niži broj otkucaja srca u minuti. Zašto? Srce za svoj rad dobiva energiju pretežno razgradnjom masti u prisustvu kisika. To je priroda vrlo pametno napravila jer ne bi se baš dobro proveli kada bi srce dobivalo energiju preko glukoze i kisika. Naime s obzirom da srce non-stop radi stalno bi se nakupljali laktati i mi bi imali non-stop muskulfiber odnosno pravu pravcatu anginu pectoris pa bi takav život bio nemoguć. Zato lijepo sve ide većinom preko razgradnje masti gdje nema mogućnosti prelaska na anaerobni put pa niti do stvaranja laktata odnosno boli. (Ovo sve vrijedi za zdravog čovjeka. Kod bolesti srčanih arterija laktati nastaju i u srcu pa se javlja angina pectoris). Prema tome jedini način kako smanjiti potrošnju u srcu je usporiti njegov rad. U tome nam pomaže već refleks sisavaca no uz to je poželjno baviti se u pripremnom razdoblju nekakvom aerobnom aktivnošću (trčanje, bicikl, plivanje...). Poznato vam je da srce počinje jače kucati kada se uzbudite tako da je i mentalna priprema u tom smislu jako bitna.

I tako dođosmo i do mozga. Mozak za svoj rad troši glukozu i kisik. Potrošnju kisika smanjit ćemo ako smanjimo rad mozga. Prema tome glupani i kreteni su bolji ronioci od pametnih. Problem je samo što su oni toliko bolji ronioci da dosta često uopće niti ne izrone. Ljudi na različite načine pokušavaju smanjiti svoju mentalnu aktivnost i tu dosta veliku ulogu igra genetika odnosno struktura same osobnosti, a onda i raznorazne tehnike smirivanja od zapadnjačke autosugestije do istočnjačke yoga-e. Što komu više paše. Tu nezamjenjivu ulogu igra i iskustvo i znanje. Jedan od iskonskih strahova u čovjeku je strah od nepoznatog, a rješavamo ga se u potpunosti kada nepoznato postane poznato.

I da na kraju zaključim. Da bi se u ronjenju na dah/podvodnom ribolovu smanjila potrošnja kisika trebalo bi djelovati na tri tjelesne razine: 

I na kraju jos jedna opaska. Redovito pijte tekućinu i uzimajte glukozu tijekom ronjenja jer možete imati kisika koliko god želite no ako se tijelo muči da dodje do supstrata (glukoze) opet nećete postići ono što želite, a to je što dulji sigurni boravak pod vodom.

Marko Kleončić
23.3.2006