Koliko vam se puta dogodilo da prilikom zarona niste mogli izjednačiti tlak, da vam se začepio nos, da ste osjećali začepljenost u ušima još dugo nakon ronjenja? Ako je odgovor na ova pitanja veći od nule sljedeći članak bi vas trebao zanimati...

Čovjekov dišni sustav podijeljen je na gornji i donji dišni sustav. Gornji dišni sustav tvore nos, paranazalni sinusi, ždrijelo (pharynx) i grkljan (larynx), a donji sačinjavaju dušnik (trahea), dušnice (bronchi) i pluća. Bolesti donjeg dišnog sustava su uglavnom teže i bez obzira na to radi li se o akutnom (neto nastalom) obliku ili kroničnom (koji traje duže od šest mjeseci) obliku uglavnom onemogućavaju bavljenje ronjenjem. Baš suprotno mnogi ljudi koji se bave ronjenjem imaju probleme s gornjim dišnim sustavom. Neki katkada i rone s akutnom upalom nosne sluznice, sinusa i ždrijela jer to često nisu tako ozbiljna stanja da bi potpuno onemogućila ronjenje no ipak gotovo uvijek ometaju ronioca u njegovoj koncentraciji onemogućavajući ga da potpuno uživa u ronjenju. U sprečavanju takvih situacija pomoći će poznavanje građe i funkcije te najčešćih poremećaja gornjeg dišnog sustava.

NOS

Građa: nos spaja ždrijelo s okolinom. Izvana je obložen kožom, a iznutra sluznicom. Upravo je sluznica nosa ta čiji poremećaji nam mogu pokvariti ronjenje, no o tome nešto kasnije. Nos je podijeljen pregradom (septumom) na dvije cijevi (nosnice). Za normalnu funkciju nosa bitno je da obje nosnice budu približno jednakog promjera odnosno da septum ide po sredini. Ukoliko je septum jače izbočen na jednu od strana (devijacija septuma) mogu nastati poremećaji funkcije.

Građa sluznice: Sluznica se sastoji od nekoliko slojeva. Gledajući izvana prvi sloj čine stanice. Kada bi ga povećali nekoliko tisuća puta sličio bi na ulicu napravljenu od granitnih kocki. Dodajte još vlati trave koje rastu iz tih kocki i dobili ste sloj stanica s dlačicama (cilijama). Između stanica (kocki) otvaraju se na površini brojni izvodni kanali žlijezda koje su smještene ispod kocki-stanica i koje luče sluz (mukus). Ispod tog sloja stanica nalazi se sloj u kojem se nalaze krvne žile, limfne žile, živci, a ispod njih mišićna vlakna i na kraju kost. Prokrvljenost nosne sluznice je jako velika, osobito sluznice septuma. Jeste li znali da bi sve krvne žile i kapilare u ljudskom organizmu povezane u jednu cijev, bile dugačke oko 570.000 km (promjer ekvatora Zemlje jest oko 12.500 km)? Dakle dio te bogate mreže nalazi se i u nosnoj sluznici. Promjene koje se događaju u toj mreži za vrijeme raznih patoloških procesa znatno utječu na funkciju nosa.

Funkcije nosa: respiratorna (disanje) i olfaktorna (njuh) - respiratorna: a) čišćenje, b) zagrijavanje i c) vlaženje udahnutog zraka a) čišćenje se obavlja pomoću cilija i sloja sluzi. Cilije imaju dvije faze bržu (aktivnu, radnu) i sporiju (pasivnu ili fazu oporavka). Jedna radna faza traje 1/10 sec i služi za prenošenje stranih čestica do ždrijela gdje bivaju progutane. U 24 sata sluznica proizvede oko pola litre sluzi. Sluz se sastoji od niza korisnih tvari kao što su imunoglobulini i lizozim koje ju štite od bakterija. b) Sluz omogućuje također i vlaženje zraka u nosu što je također vrlo bitno jer isušena sluznica je podložnija štetnom utjecaju bakterija, virusa, prašine... c) Temperatura zraka u nosu je stalna +32°C. Hladan zrak se zagrijava, a topli hladi što je moguće zahvaljujući bogatoj vaskularnoj mreži i neurovaskularnom aparatu.

Ukratko, čim udahnemo kroz nos, zrak se počinje filtrirati i kada dođe do ždrijela već je sterilan, a vlažnost mu je i do 90 posto. To je bitno posebno stoga što sada slijedi izdah tijekom kojega zrak dijelom izlazi iz nosa, a dijelom ulazi u sinuse (o njima kasnije). Zbog te antiseptičke funkcije vrlo je važno očuvati i zaštititi sluznicu. Cilije propadaju na <-10°C i na >+42°C. Ako se to brzo spriječi slijedi brzi oporavak no ako traje dulje dolazi do sve većeg oštećenja cilija i do gubitka proizvodnje sluzi. Do jedne točke te promjene se mogu zaustaviti i funkcija sluznice ponovno uspostaviti no ako takvo stanje potraje predugo oštećenja postaju nepopravljiva. To znači da takva sluznica neće dovoljno filtrirati zrak, neće imati dovoljnu zaštitu od mikroorganizama, neće davati dovoljnu vlažnost tako da se znatno povećavaju šanse za nastanak bolesti. Stanja koja pogoduju oštećenju sluznice su: - pad opće otpornosti organizma (premorenost, bolest drugih organskih sustava, neishranjenost ili nezdrava prehrana) - povećano izlaganje uzročnicima (tramvaji, puno ljudi na malom prostoru, djeca koja idu u vrtiće) - loš standard (vlažni stanovi, slabo grijanje, nehigijena) no zanimljivo i - dobar standard (centralno grijanje, klima uređaji koji uzrokuju smanjenje vodene pare u zraku) - zagađenost okoline, smog, dim - devijacija septuma - prirođeno suženi sinusni otvori - alergije (pelud trava, korova, stabala, prašina, grinje)

Najčešći uzročnici bolesti nosne sluznice su virusi i alergije. Što se događa sa sluznicom kada ju napadne virus ili neki alergen (pelud)?
Virus napada stanice ("granitne kocke") u kojima se razmnožava dok stanica ne propadne. Oslobođeni virusi tada napadaju susjedne stanice i tako redom. Napad virusa pokreće niz obrambenih mehanizama. Prvo, najbliže obrambene stanice napadnu virus te počnu lučiti laički rečeno SOS spojeve kojima dozivaju pomoć. Pomoć stiže u obliku drugih obrambenih stanica koje se normalno nalaze u krvi. Da bi te stanice što prije došle krvne žile se na mjestu napada šire, protok se znatno pojačava što rezultira povećanim izlaženjem tekućine i obrambenih stanica iz krvnih žila na mjesto "bitke". Kako se radi o prostorno vrlo ograničenom "bojnom polju" vrlo brzo nastane velika gužva (edem) koja se klinički očituje kao začepljen nos. Cijeli opisani proces od početka obrane do nastajanja edema zove se upala. Alergeni se razlikuju po učinku od virusa po tome što uzrokuju upalu bez oštećenja stanica.
Virusne upale (Rinitis acuta) najčešće su nespecifične (ne zna se koji virus). Češće se javljaju u proljeće i jesen nakon izlaganja hladnoći ili kiši.
Simptomi su svrbež, osjećaj topline u ždrijelu, nosu, kihanje nakon kojeg slijedi curenje iz nosa te nosna opstrukcija. Nosni iscjedak je u početku vodenast i sluzav (proziran do bjelkasto proziran), a zatim sluzavo-gnojni i gnojni (bjelkasto žuti do žuti). Opstrukcija tuba (cijevčice koje spajaju ždrijelo i uši) vodi ka nagluhosti, a nosa i sinusa do nazalnog govora. Najgora stvar koja se može dogoditi je da se na tako oštećenu sluznicu naseli neka bakterija. Tada se stvari počinju komplicirati. Da do toga ne bi došlo potrebno je na vrijeme započeti liječenje.
Terapija virusne upale je simptomatska (djeluje se samo na simptome jer lijeka protiv virusa još nema). Potrebno je piti puno tople tekućine, C-vitamina, analgetike kao npr. aspirin. Mogu biti korisni i dekongestivi (kapi za nos). Oni uzrokuju stiskanje krvnih žila u nosu i tako smanjuju izlaženje tekućine iz njih te time i nastajanje edema pa se poboljšava nosna prohodnost. Treba se strogo pridržavati uputa za pacijente jer ako se predugo upotrebljavaju mogu uzrokovati propadanje sluznice. Vrlo korisna i nepravedno zanemarivana terapija je i inhalacija ovlaženog zraka. Antihistaminici i kortikosteroidi za lokalnu primjenu (nosni raspršivači) uzimaju se kod alergija. Ukoliko je došlo do sekundarne (naknadne) bakterijske invazije (infekcije) porasti će temperatura, iscjedak će postati gnojan, opće stanje će se pogoršati i vjerojatno ćete otići liječniku. Antibiotici su tu primarna terapija. Detaljnije o lijekovima i raznim pripravcima možete pročitati u članku klupskog kolege dr. Damira Detića - "Priručna ljekarna podvodnog ribolovca".
Ukoliko stanje upale potraje (ne pristupi se liječenju na vrijeme, stalna izloženost uzročnicima, smogu) može doći do kronične upale (trajanje upale >6mj.). Simptomi su česta nosna opstrukcija i iscjedak. Liječi se isto kao i akutna upala. Uklanjanje uzročnika odnosno uzroka je ključno.
Još jedna posljedica prekasnog liječenja upale nosne sluznice je širenje upale na ostale regije gornjeg dišnog sustava: paranazalne sinuse, srednje uho, ždrijelo

PARANAZALNI SINUSI (PNS ili samo sinusi)

PNS su nastali pneumatizacijom. Pneumatizacija je proces stvaranja šupljina u nekim kostima glave. Šupljine sadrže zrak, a iznutra su obložene sluznicom sličnoj nosnoj sluznici samo siromašnijom žlijezdama, krvnim i limfnim žilama i živcima. Među tako nastale šupljine ubrajamo paranazalne sinuse (PNS) i srednje uho. Svi pneumatski prostori komuniciraju s gornjim respiratornim sustavom. Sinusi s nosom, a srednje uho preko Eustahijeve tube sa ždrijelom. Tim putem se ventiliraju, obnavljaju sadržaj zraka koji se postupno izmjenjuje i dreniraju od suvišnog sekreta. U svezi s pneumatskim prostorima postavljaju se dva pitanja: kako su nastali? Koja im je funkcija? Postanak nije jasan. Sinusi su se u evoluciji bića pojavili tek kada su ona napustila život u vodi te prešavši na kopno prešla i na novi način prehrane. Tako su se djelovi za žvakanje razvili jače dok su ostali djelovi glave bili neaktivni te su se u njima razvile šupljine. Sinusi nemaju neku važniju ulogu u disanju. Jedna od teorija njihova nastanka povezuje se sa činjenicom da se sve stanice u tijelu neprestano obnavljaju (osim živaca). Brzina obnavljanja ovisi o njihovoj aktivnosti. Ona mjesta na skeletu lica koja su zbog promjene funkcije izgubila aktivnu ulogu izgubila su i svoja nutritivna (prehrambena) uporišta u kosti. U toku pregradnje (govorimo o desecima tisuća godina) takva inaktivna mjesta se nisu obnavljala i na tim mjestima su u kostima nastale šupljine. U tako formirane šupljine urasla je sluznica, nastavak nosne sluznice, koja je zahvaljujući neaktivnosti poprimila znatno jednostavniju građu od nosne sluznice. Sinusi, dakle, nisu nastali u toku evolucije kao organi s nekom posebnom funkcijom, nego kao uzgredni produkt arhitektonske i statičke strukture lubanje. Sluznica sinusa nastavak je sluznice nosa, samo jednostavnije građe. Zbog uskih hodnika koji ih povezuju s nosom sinusi se slabo dreniraju pa sadržaj zatvoren u sinusima može postati žarište koje uzrokuje opće i lokalne smetnje.
Postoje četiri vrste sinusa: par frontalnih, par maksilarnih, etmoidalni i sfenoidalni sinus. Frontalni sinusi nalaze se u čelu iznad očiju, maksilarni u gornjoj čeljusti između korijena drugog kutnjaka i oka, sa svake strane po jedan. Etmoidni se nalazi iza korijena nosa uz stražnji brid septuma i konačno sfenoidalni se nalazi otprilike na sjecištu zamišljenih linija od kojih bi se jedna nalazila između ušnih resica, a druga bi išla od vrha nosa okomito na nju. Za ronioce važniji su poremećaji frontalnih i maksilarnih sinusa koji su i znatno češći od poremećaja druga dva sinusa.
Kako zapravo sinusi izgledaju? Radi se o šupljini oblika kocke (približno) koju uska cjevčica povezuje s nosnim cijevima. Kao što je spomenuto iznutra su obloženi sluznicom koja iako je siromašnija od nosne također ima sposobnost lučenja tekućine odnosno sluzi. Sluz se kroz cjevčicu drenira u nosne cijevi i dalje u ždrijelo gdje biva progutana. Svaki događaj koji potakne upalu u tom području vrlo brzo dovodi do opstrukcije odvodne cijevčice. Zrak koji ostane zarobljen u sinusu vrlo se brzo resorbira ("upije") kroz stanični sloj (kroz "granitne kocke") tako da u sinusu nastane podtlak koji počne usisavati tekućinu iz sluznice u sinus. Vrlo brzo sinus se napuni što mi osjećamo kao bol.
Uloga sinusa je u najmanju ruku upitna. Ipak, oni doprinose vlažnosti, daju rezonanciju glasu, izolatori su mozga i olakšavaju glavu.
Simptomi akutne upale (sinusitis) slični su kao i kod upale nosne sluznice s time da postoji i osjećaj težine u glavi, a bol odnosno glavobolja uglavnom budu locirani oko područja zahvaćenog sinusa frontalni iznad očiju, maksilarni ispod očiju, etmoidalni između očiju i korijena nosa te sfenoidalni stražnji dio glave i iza očiju. Bol je periodičnog karaktera. Počinje ujutro, maksimalna je sredinom dana i postepeno pada popodne. Još jedna razlika postoji, a to je u promjeni glasa. Kod blokade sinusa glas je dubok, gust (eng. muffled, thick) dok je kod blokade nosa prisutna nazalna intonacija glasa (kao kod Josipe Lisac npr.).
Akutna upala sinusa nastaje uglavnom kao komplikacija nosne upale, upale zuba (maksilarni), upale susjednog sinusa (iz maksilarnog u frontalni npr.), nakon traume (prometna, operacija, barotrauma) te vrlo rijetko uzročnik može doputovati krvlju iz udaljenog mjesta (blood born).
Katkada za vrijeme plivanja, skoka na noge i ronjenja zagađena i inficirana voda uđe u sinuse (osobito frontalni) kroz nos gdje zbog slabe ventilacije uzročnici imaju vrlo dobre uvjete za razmnožavanje. Detergenti i razna sredstava za čišćenje u vodi također mogu uzrokovati kemijsko oštećenje sluznice. Useknjivanje za vrijeme hunjavice također pogoduje razvoju sinusitisa. Opstrukcija nosa osobita je predispozicija za upalu sinusa. Osim uzrokovana upalom (virusi, alergeni) opstrukcija može biti i anatomska u obliku devijacije septuma i patološka (polip, tumor, predugo držanje tampona u nosu nakon zaustavljanja krvarenja).

Terapija je ista kao i kod upale nosne sluznice. Uz obavezni odmor, dekongestive, lokalnu primjenu kortikosteroida i analgetike predlaže se inhalacija pare s dvadeset postotnom alkoholnom otopinom mentola.

Katkada se dogodi da se uzrok upale sinusa izliječi kao npr. upala nosne sluznice dok sinusi i dalje ostanu neprohodni. Ukoliko to stanje potraje dolazi do kronične upale.
Simptomi su minimalni, a mogu biti jedan ili u kombinaciji: nosni iscjedak (sluzavi, gnojni), nosna opstrukcija različitog stupnja, glavobolja (tupa ili teška glava). Dok se kod akutnih upala sami pobrinemo za sebe kod kronične trebamo pomoć liječnika. Terapija se sastoji u ponovnom uspostavljanju prohodnosti.
Terapija lijekovima je limitirana. Može se pokušati dekongestivima, često bezuspješno. Antibiotici su poželjni ako se radi o dokazanoj bakterijskoj infekciji. Vrlo često je potrebna kirurška terapija kao uklanjanje devijacije septuma, uklanjanje polipa, tumora, punkcija sinusa (ulazak injekcijom u sinus i vađenje zarobljenog sadržaja) te lavaža sinusa (ispiranje sinusa preko nešto deblje igle). Kada je oštećenje sluznice bespovratno vrši se njeno uklanjanje.

EUSTAHIJEVA CIJEV (Tuba auditiva ili samo tuba)

Kada bi trebalo izdvojiti dio gornjeg dišnog sustava zbog kojeg smo najčešće prekinuli ronjenje Eustahijeva cijev bi bila daleko na prvom mjestu. Ipak je potpuna opstrukcija nosa rijetka i uvijek imamo barem jednu nosnicu otvorenu što nam je sasvim dovoljno za izjednačavanja tlaka u maski (ronjenje se ne preporučuje, ali je moguće). Kod opstrukcije tube nije tako. Dovoljno je da je samo jedna začepljena toliko da ne možemo izjednačiti tlak u srednjem uhu pa da ne možemo roniti. Moguće bi bilo jedino šuljanje po površini no vrlo rijetko baš cijelo ronjenje provedemo šuljajući se samo po površini. Upala nosa i sinusa ne bi bila tolika prijetnja ronjenju da nije usko povezana s upalom Eustahijeve cijevi. Izliječenje jednog sustava uvjetovano je izliječenjem drugog.
Građa: Eustahijeva cijev spaja ždrijelo i srednje uho. Da bi shvatili njen značaj krenimo od izvana kroz vanjsko desno uho prema ždrijelu. Prošavši, dakle, ušku ulazimo u vanjski zvukovod. Prolazimo kroz dlake i žute naslage (cerumen) i dolazimo do bubnjića koji nam je prepriječio put. "Teleportiramo" se i ulazimo u srednje uho. Bubnjić nam je sada iza leđa, a ispred nas je kockasta dvorana s tri male košćice (čekić, nakovanj i stremen) koje se prostiru kroz nju i koje su međusobno povezane. Čekić se oslanja na bubnjić, nakovanj jednim krajem dodiruje čekić, a drugim stremen koji svojim drugim krajem dodiruje zid ispred nas. To je zid iza kojeg se nalazi unutarnje uho, organ za osjet sluha i ravnoteže. Vratimo se na naše mjesto ispred bubnjića. Skrećemo pogled udesno i dolje i vidimo u dnu sobe crnu rupu. Skačemo poput Indiana Jonesa u tu rupu i ubrzo shvaćamo da putujemo nekakvom cijevi (Eustahijevom tubom) prvo tvrđe građe (koštani dio cijevi), a onda mekše građe (hrskavični dio cijevi) i odjednom upadamo u veliku prostoriju, taknemo nešto mesnato (korjen jezika), skliznemo u ogromnu rupetinu gdje nas dvanaestak puta nešto mesnato stisne (jednjak) gurajući nas prema dolje, prolazimo kroz suženje u obliku prstena i konačno padamo u tekućinu gdje umiremo u mukama izgrizeni želučanom kiselinom. Uloga Eustahijeve cijevi je ventiliranje (provođenje zraka) srednjeg uha. Da bi se zvuk prenosio bubnjić mora titrati, a da bi bubnjić normalno titrao tlak mora biti isti s njegove obje strane. Ukoliko se tuba začepi, u srednjem uhu se događa isti proces kao i kada se začepi odvodna cjevčica sinusa s time da u srednjem uhu osim kosti postoji i bubnjić čije rastezanje dovodi do jedne od najjačih boli poznate čovjeku. Dakle kada se tuba začepi zrak se u srednjem uhu resorbira, nastaje podtlak koji usisava bubnjić i tekućinu iz sluznice. Pri zaronu već ionako napeti bubnjić bude pritisnut morem izvana što već pri dubini od pola metra do metar uzrokuje dovoljno jaku bol da vam nije ni na kraj pameti ići dalje.
Sve što može uzrokovati upalu nosa i sinusa može uzrokovati i upalu tube koja je također obložena sluznicom. Prema tome klasičan izravan način je napad virusa, alergena na nos i/ili sinuse, pa dalje na ždrijelo i na kraju na tubu.
Postoji i neizravan put koji dovodi do blokade tube. Da bi ga shvatili potrebno je malo razjasniti anatomiju limfnog sustava. Limfni sustav je ključna karika bez kojeg obrambenog sustava ne bi bilo. Podsjetimo se kako nastaje edem (gužva u skučenom prostoru). Imamo dakle krvne žile koje se šire i propuštaju tekućinu i obrambene stanice na bojno polje odnosno u prostor između krvnih žila i stanica koje su napadnute (međustanični prostor). Kao što vidimo međustanični prostor je prostor kroz koji se "kreću" mnoge tvari, kroz koji "putuju" mnogi "prolaznici". U normalnim uvjetima kroz taj prostor se odvija tzv. mijena tvari. Iz krvi stanicama dolaze hranjive tvari i kisik, a iz stanica u krv odlaze produkti stanične probave i ugljični dioksid te tekućina koja ide u oba smjera. Kod mjene tvari, laički rečeno, uvijek se nakupi više tekućine u međustaničnom prostoru nego što može komotno stati. Ta tekućina se odvodi iz tog prostora limfnim žilama, a sadrži i obrambene stanice koje su uvijek u pripremi da odgovore na eventualni napad. Limfnim žilama limfa se, dakle, odvodi iz međustaničnog prostora i putuje do prve postaje odnosno do prvog limfnog čvora. Limfni sustav jako sliči konopu s puno čvorova gdje je konop limfna žila, a čvorovi su, kao što i samo ime kaže, limfni čvorovi. Limfni čvor je vojna baza u kojoj se treniraju vojnici za obranu-obrambene stanice, a imaju i sektor za intenzivno kloniranje novih vojnika. Iz limfnog čvora limfa dalje ide do slijedećeg limfnog čvora i tako redom. Limfa se iz cijelog tijela na kraju sakuplja u zajednički limfni vod koji se spaja pred srcem s krvnim sustavom. Obrambene stanice od tuda putuju dalje krvlju i tako se zatvara krug obrambenog sustava. Kada dođe do napada, obrambene stanice prisutne na mjestu napada zapamte izgled napadača, otputuju limfom do limfnog čvora i uzbune dio "baze". Započinje intenzivno kloniranje novih vojnika specijaliziranih za napad isključivo na tog specifičnog napadača i od jednog bezbolnog, mirnog, malenog čvora ( baze u satanju pripravnosti) promjera manjeg od pola centimetra nastane bolan čvor promjera od jednog do dva centimetra (baza pod punim pogonom). Novi klonovi odlaze dalje limfom do zajedničkog voda, pa u krv i onda kroz proširene krvne žile do bojnog polja. Time je krug zatvoren. Svaka mikroregija može drenirati svoju limfu u zasebne limfne čvorove, ali i više se mikroregija može drenirati u iste limfne čvorove. Upravo je takav slučaj kod sinusa i dijela tube. Naime kod upale sinusa povećaju se limfni čvorovi u blizini tube. Kako se dio tube isto drenira u te čvorove ta drenaža postane otežana pa neizravno dolazi do zastoja limfe u međustaničnom prostoru tuba iako one nisu izravno napadnute. Nastane tzv. tubarni limfedem koji uzrokuje opstrukciju tube te se možete pozdraviti s ronjenjem.
Uz standardne simptome, uz upalu tube i srednjeg uha javlja se bol u uhu, gluhoća, mentalna tupost (mental dullness), gubitak energije, loš apetit, noćne more, noćno mokrenje.
Terapija je ista kao i kod ostalih sustava. Kod blažih oblika kapi za nos (dekongestiv) prije ronjenja mogu potpuno riješiti problem pa čak i samo ušmrkavanje mora može otkloniti blage i početne smetnje. Ovdje je uz inhalaciju vrlo korisno i grgljanje kamilice. Ukoliko se nakon ronjenja javila nagluhost znači da su vam se tube začepile. I tu su kapi za nos rješenje. Potrebno je također piti puno tople tekućine.
Općenito kod svih ovih upala bitno je započeti terapiju na vrijeme. Ukoliko imate neke od simptoma, a planirate roniti po hladnom i vjetrovitom vremenu ili ne baš čistim lukama dobro razmislite isplatili se jer riskirate da završite na suhom i više dana.

DEVIJACIJA NOSNE PREGRADE (SEPTUMA)

Uzrok devijaciji (iskrivljenosti) nosne pregrade može biti trauma u ranom djetinjstvu ili može biti posljedica uspravnog stava čovjeka. Naime, u djece nema devijacije septuma, a u odraslih je ona manje ili više redovna pojava (tzv. fiziološka devijacija tj. devijacija koja ne izaziva nikakve probleme).
Često se vjeruje da je devijacija septuma jedini uzrok smetnji disanja na nos. Naime ima dosta ljudi koji nemaju niti virusnu upalu niti alergiju, a stalno imaju probleme s disanjem na nos. Devijacija može otežati drenažu sinusa, a pritisak na nasuprotnu stijenku nosa pogotovo na njen stražnji dio može izazvati jaku glavobolju te polovice glave. Zbog kronične opstrukcije nosa često se javlja nosni iscjedak sluzav ili gnojni, a česta je i opstrukcija tube sa smanjenim sluhom. Koliki je opseg opstrukcije nosa možemo izmjeriti spravom koja se zove rinomanometar (mjerenjem tlaka u nosu dolazi se do podatka o stupnju opstrukcije). Isplati se operirati samo onu devijaciju za koju se rinomanometrijom dokazalo da smeta disanju. Indikacije (razlozi) za operaciju su dokazana organska, anatomska opstrukcija nosa (jednostrana ili obostrana) i sve one komplikacije koje mogu biti posljedica te opstrukcije kao što su sinusitis, upala tube, glavobolja, kronična upala ždrijela. Osobe s devijacijom septuma su podložnije i alergijama. Sama operacija je rutinska. Svima koji imaju česte probleme s gornjim dišnim sustavom savjetujem da odu otorinolaringologu jer jedan relativno jednostavan zahvat može ih riješiti dugogodišnjih muka.

Nadam se da će vam ove informacije pomoći da na vrijeme prepoznate simptome povezane s bolestima gornjeg dišnog sustava, poduzmete pravodobno liječenje i tako spriječite mrski boravak na suhom.

Želim Vam sigurno ronjenje!

Marko Kleončić
17.3.2004