Osnovni smisao ribolova na čeku je, za razliku od drugih tehnika, smanjivanje udaljenosti između ribolovca i ribe na indirektan način.

Bez sumnje, u namjeri podvodnog ribolovca je da uvijek izađe iz vode sa značajnim plijenom, pogotovo što se kvantitete tiče, klasične tehnike pregledavanja rupa i čeprkanje (doslovni prijevod; podrazumijeva kombinaciju svih tehnika po malo, najviše lova po rupama i lov prikradanjem) po dnu su najvrednije. Ovisno o specifičnoj situaciji (godišnje doba, područje, uvjeti mora itd.), vjerojatno se tu još može razmišljati i o primjeni neke druge odgovarajuće tehnike.

U mom slučaju, osnovni motiv je lov "interesantnih" riba - po vrsti, veličini i prije svega po zadovoljstvu koje pružaju različite faze njihovog lova. Zbog toga, mnoge godine lovim isključivo na "čeku", prilagođavajući se s vremena na vrijeme situaciji, ali nikad ne mjenjajući tehniku.

Osnovni smisao ribolova na čeku je, za razliku od drugih tehnika, smanjivanje udaljenosti između ribolovca i ribe na indirektan, način. Namjerno ne koristim izraz "pasivan" jer smatram da nije odgovarajući. U praksi, ribolovac se nikad ne približava ribi, već navodi ribu da spontano priđe na koristan domet (puške).

Za razliku od općeg mišljenja, ovom tehnikom se mogu iznenaditi sve vrste riba, i to ne slučajem. Mogu se postaviti čeke, "ciljane" za ulov baš određenog primjerka određene vrste, kao i klasične čeke s više općenitom namjenom. Izborom neke od ovih tehnika varirat će i odabir mjesta, dubine, također i opreme. Među čekama namjenjenim za određene vrste riba, mislim da prije svega treba istaknuti onu za lubina, onu za zubaca i onu za gofa. Među "opće" čeke, spadaju, čeka u "pjeni", čeka na srednjim dubinama i čeka na velikim dubinama.
Mnoge su specifične razlike među različitim primjenama čeke, ali prilaz problematici im je svima zajednički. Pojednostavljeno, faze ribolova na čeku odvijale bi se ovim redoslijedom: uron, silazak (poniranje), postavljanje, gađanje, prihvat plijena, izron.
Intuitivno je, da je postavljanje, najinteresantniji i varijacijama najviše podložan dio.
Uron treba biti izveden perfektno fluidno, da istovremeno bude i tih i efikasan.
Silazak treba biti takav da je oblik ronioca što više stješnjen i da se ne mijenja tijekom silaska, s pokretima limitiranim samo na peraje u prvoj fazi i s puškom što manje vidljivom. Ja držim desnu ruku povučenu u početku propadanja, nastojeći što je moguće više, prikazati ribi samo frontalni dio tijela, u slučaju da dođe do vizualnog kontakta. U završnoj fazi silaska, blizu dna, pružam ruku i podižem pušku pred sebe, ne samo radi ciljanja nego i radi bolje pokretljivosti u fazi postavljanja. Strahovito je važno da utezi budu postavljeni tako da ne postaju previše negativno plovni u blizini dna. U tom slučaju bi propadanje bilo prebrzo, a posljedice su, poteškoće prilikom prilaza postavljanju i buka. Ili se, radi kočenja, moraju raširiti peraje, što je stvar koju ribe nikad ne vole baš previše. Naravno, u slučaju zimske čeke na lubina, u dva metra vode, u središtu pjene, stvari će biti drukčije.

Izbor načina postavljanja je, dakle, fundamentalan i treba ga odvagati s velikom pažnjom. Optimalan zaklon je onaj koji omogućava da budete skriveni od pogleda ribe, a opet da garantira mogućnost kontrole jednog manjeg područja dna. Idealno je pronaći zaklon na mjestima koja variraju u odnosu na regularan izgled dna u toj zoni (npr. veća stijena na ravnom dnu) i stoga, što takva mjesta imaju funkciju "katalizatora" na pojavu ribe i stoga, što općenito pružaju dobru vizualnu i akustičnu kamuflažu.
Nisam još siguran zašto ribe naginju približavanju prilikom susreta sa zaklonjenim roniocem. Neki drže da je glavni motiv, obrana teritorija. Međutim ta teorija ne zadovoljava u slučaju približavanja neteritorijalnih i neagresivnih vrsta kao što su salpe ili cipli. Istina je da se tendencija približavanja povećava u periodima neposredno pred mriještenje, ali ne stoji da slabi za vrijeme istog. S druge strane, kirnje, koje su teritorijalne ribe bez premca i uz to su još i predatori, trebale bi po toj teoriji dojuriti kao rakete, ali to se, međutim, (čast iznimkama), ne događa. Drugi smatraju da se ribe približavaju gonjene potragom za hranom. Ali i u ovom slučaju bilo bi mnogo izuzetaka. Osobno, slažem se s nekolicinom predstavnika, među kojima ima i "slavnih", koji pojavu približavanja povezuju s čistim i jednostavnim zahtjevom za informacijama o predmetu koji nije dovoljno dobro identificiran. (O ovoj teoriji u zadnje vrijeme ima dosta članaka i čini mi se da sve više prevladava - primjedba prevodioca). U praksi, riba osjeti prisutnost nečega u zoni. Ako primljene informacije (od bočne linije i drugih senzora) nisu dovoljne da bi identificirale objekt (dobro-loše) i stoga ne sugeriraju posljedičnu reakciju (napasti-ignorirati-pobjeći), jednostavan mozak ribe nagoni ju na istraživanje dodatnih podataka. Ne bez razloga, približavanje se gotovo uvijek događa u struju (struja bolje donosi vibracije - primjedba prevodioca). Ribe sigurnije u svom području (predatori), normalno se približavaju na odlučan način, frontalno (lubin, zubatac). Plašljivije ribe, međutim, istražuju dodatne informacije na drugačiji način. Tako, one često pokazuju bok, da bi maksimalno iskoristile bočnu liniju, odugovlače, vjerojatno da bi ispitale informacije njuhom, gledaju čas jednim okom čas drugim. Jedna stvar je prilično sigurna: dok god informacije koje ribe posjeduju nisu dovoljne da bi se identificirao objekt i time se odredila najprimjerenija akcija, približavanje se nastavlja. Stoga će osnovno biti ometanje svih informacija koje dolaze ribi.

Tijelo priljubljeno uz dno, prisutnost velikog kamena ili stepenice, pomažu u ometanju signala, zvučnih (lupanje srca, mali pokreti, .) i vizualnih. Treba se strogo držati nepomičnim. Disalica postavljena uz glavu, naglašava pokrete, pa ju je bolje zaokrenuti ili zataknuti za pojas. Promjene oblika uzbunjuju ribe, pa zbog toga, ako već trebamo npr. okrenuti glavu, bit će dobro da okrećemo i vrat na način da oblik cijele sekcije ostane isti. Nadalje, treba izbjegavati premještanje puške.
U slučaju neočekivanog dolaska ribe sa strane, najbolje je ipak ostati miran i čekati da riba prođe i okrene se u struju (tu se pretpostavlja da je ronioc već okrenut prema struji - primjedba prevodioca). U krajnjoj situaciji, bolje je povući pušku prema sebi, tako da do pola cijevi bude uz ili ispod tijela, iz te pozicije je rotirati (na taj način je mnogo jednostavnije i tiše) i povući tijelo (a ne pružati pušku) dok se ne nađemo u novoj poziciji za gađanje. Za mene stalno važi jedno opće pravilo: svako namjerno smanjivanje distance u okružju životinje, smatra se agresivnim činom. Udaljavanje se međutim, smatra gestom popustljivosti, a ne prijetnjom. Stoga je dobro da se, relativno kod svih pokreta odn. pomicanja, uzme u obzir ovo pravilo. U prethodno opisanom slučaju, ukoliko nakon privlačenja puške tijelu i rotiranja, ponovo ispružite pušku u pravcu ribe, taj će pokret biti shvaćen kao agresija s namjerom. Međutim, ostavljanjem puške u prvobitnoj poziciji i povlačenjem tijela, tako da se udaljavamo od ribe, (puška i dalje ostaje na mjestu i ne pomiče se za tijelom, tako da na kraju opet ostane ispružena) u najmanju ruku ne pokazujemo prijetnju.
U slučaju ciljanih čeka (za samo određenu vrstu ribe), preporučljivo je izvesti seriju urona, vremenski udaljenih jedan od drugoga, na istom mjestu, posebno na vrhovima koji se ruše u plavetnilo, stepenicama na podmorskim zidovima i sličnim mjestima. U slučaju čeke s obzirom na područje, kao npr. čeka u plitko-srednje dubokim vodama, u homogenim zonama, s geološkog stanovišta, preferira se stalno pomicanje čeke, u potrazi za najboljim mjestom ili za ribom u prolazu.
Gađanje bi, u slučaju da je čeka izvedena na savršen način, trebalo biti potpuno jednostavno, jer bi riba u tom slučaju morala prići vrlo blizu. U slučaju jako velikih riba, a s laganim astama, dobro je, ne upućivati strelicu u glavu, jer je postoji mogućnost da je ne probije, nego treba gađati u meso odn. tijelo. Samo iskustvo i poznavanje odgovarajuće opreme mogu dati roniocu točnu indikaciju o efikasnosti šuta u različitim situacijama.
Prihvat ribe mnogo ovisi o dimenzijama ribe, pogotku i tipu dna. Ja uvijek preferiram pomalo forsirati ribu, ne dozvoljavajući joj mogućnost kontakta s dnom. Jasno je, da to nije uvijek moguće.
Oprema mora biti odabrana ekstremno brižljivo. Posebno je bitno često mijenjati najlon od strelice, te kontrolirati stanje vrha aste, koji mora biti jako zašiljen, a ne smije se zaboraviti niti pero. Također, perfektno funkcioniranje mulinela tj. rolice i pojava uvrtanja špage na kalemu su elementi koje često treba kontrolirati.

Zadovoljstvo dobiveno od lova na čeku je za mene nevjerojatno. Trenuci koji prethode sučeljavanju i u samom lovu, za vrijeme kojeg nastojim naći način da pokažem sve svoje trikove i svu svoju domišljatost i koji izoštravaju tu psihološku vezu između predatora i plijena, su beskrajni. Trenutak prije okidanja znam da sam već pobijedio. Strelica je misao. Riba je na špagici i magija je završena. Ti trenuci, mi, međutim još dugo ostaju zabodeni u memoriji.

 

Fabrizio D'Agnano
2.2.2000