Svojom barkom tukao je od juga valovito more. Dugi valovi podvlačili su mu se pod provu i uzdizali ga, da bi već u idućem trenutku uzmakli pod krmu, ostavljajući ga da na časak lebdi u pjeni između neba i mora.

Osmjeh mu je titrao na usni. Volio je valove. Bio je potomak stare ribarske loze u kojoj su tajne o ribama i moru prelazile s oca na sina zajedno s prezimenom.

Tog dana namjeravao je baciti mrežu i udario je pravac prema hridima u zavjetrini s vanjske strane otoka. Ušavši u mirnije more, usporio je i upustio se u zadivljeno promatranje surih klisura svoga otoka i zastrašujuće golih hridi što strše iz zapjenjenih valova. Još od onog dana kad ga je otac kao dječaka po prvi puta doveo na ovo surovo lijepo mjesto, prizor bi ga ostavljao bez daha. Otada se mnogo puta zapitao je li ikako mogao umaknuti sudbini svojih predaka i biti išta drugo doli ribar. Ribarski život njegovih djedova bio je težački i blagoslovljen kruhom sa sedam kora, što u prijevodu znači – tvrdim – ali, njegov je, činilo mu se, bio još i tvrđi. Ribe više gotovo da nije bilo. Urođeno opčinjenom morem i potragom za srebrnim bićima iz dubina, stope njegovih predhodnika ipak su vrijedile za jedini obasjani put kojim mu valja koračati.

Južni vjetar hučao je sada u daljini, rušeći se niz hridi i sušeći slane izbrazdane stijene nadvijene ponad tamnoplavog mora.

- Ako igdje postoje sirene, onda je to na ovom mjestu. – započeo je, za te trenutke uobičajeni razgovor sa samim sobom. Na spomen tih bića iz bajke, bljesnuše mu oči njegove malene kćeri što svjetlucaju čudnim sjajem dok joj čita „Malu sirenu“ prije spavanja. Opčinjena tom pričom, jednom ga je naprosto stisnula za ruku, odlučna da ne popusti, sve dok nije iznudila obećanje da će upravo njoj prvoj reći ako ikada ugleda jednu morsku djevu. Sjetio se pritom i prigode kada mu je otac smrknut nakon ribarenja silazio sa barke i doviknuo:

- Za koju godinu vjerojatniji će nam ulov bit sirena nego pošteni bokun ribe!

Nasmije se i za sebe pomisli - sirene su izgleda naša budućnost. U našoj konobi sve je više bonkulovića sa željom za dobrom ribom, a moja mreža sve je praznija. Da sam prijatelj sirenama, možda bi mi ukazale na još koje dobro mjesto. Moja malena raste, moram misliti na njezinu budućnost, jer, tako mi svega, ribarica mi neće biti!

Stigao je na svoje tajno mjesto koje je nekoć izdašno davalo ribu i zaustavio barku. U namjeri da dohvati mrežu, bacio je još jedan udivljeni pogled na hridi obrubljene morskom pjenom. Na časak mu se učini kao da u moru vidi crnu peraju.

- Ma nije moguće! Pa nisu valjda već do ovdje stigli?! – i stane pažljivije promatrati zapjenjeno mjesto.

Sad je već bio gotovo siguran da vidi siluetu podvodnog ribolovca koji je, s vremena na vrijeme, nestajao negdje u dubini.

- Ja sam potpuno lud čovjek što se još ovime bavim, zaludu mi fakultet i svo blago ovoga svita, ali ovoga doista ne razumin. Što treba čovika natirat da krene po ovakvom vrimenu gubit glavu u samoći na ovako surovom mistu? Sigurnije mu je i udobnije, a na kraju i jeftinije sjest u neku konobu i omastit brk dobrom ribom nego izlagat život na milost i nemilost moru!

I vrati mu se osjećaj s kojim je u one dane odlazio od kuće u svoje dubine. Ošine ga iznova sjenovito tihi, zabrinuti pogled njegovog oca što bi ostajao s malenom i, hineći mirnoću, drhtavom rukom punio svoju lulu pred kominom. Sjetio se tamnih osjećaja s kojima bi tada, ljuljan valovima, navlačio crno neoprensko odijelo, poput grobara što se svakog dana nanovo sprema ukopati svoju ljubav u najdublju dubinu mora.

Tik do prvog urona bio je gotovo siguran da će napokon i on s njome ostati u tamnom bezdanu. Tek kada bi ugledao neki tračak svjetlosti, bljesak veće ribe negdje iz dubine, napustile bi ga crne misli i tada bi zaranjao, konačno slobodan od sebe samog. Napuštala bi ga tada njegova napuštenost; i samoća; i tuga i ostajala bi samo gola čežnja za tim srebrnim bićem, jedinom svetinjom što u tom posebnom času svojom svetošću može vratiti izgubljeno, napuniti prazno, oživjeti neprežaljeno.

Nepomično je promatrao crnu siluetu kao da gleda sebe sama i, odjedamput, snažno poželi upoznati čovjeka koji roni na mjestu njegove donedavne pokore. Lakim pokretom upali motor i krene prema ribolovcu.

- Dobar dan – glasno vikne u vjetar i pričeka da ribolovac podigne glavu – bacit ću mrežu ovdi livo, da se ne bi upleo. Jel ti smeta? – brižno upita i u istom času pomisli kako li glupo zvuči njegovo pitanje.

Ribolovac, ometen, naglo istrgnut iz svog samotnjaštva polako uzvrati iz pjene:

- Ne smeta.

Mlad je. Glas mu je gotovo dječački – pomisli ribar.

- Nego, jesi li vidio štogod ribe?

- Gofove... ali sad ih od buke tvog motora više nema.

- Oprosti. Nisam ti htio prepasti ribu, ali ni tebe pokupit mrižon. Tu sam nekoć i sam ronio. Malo niže imaš dobro mjesto za zubace.

- U redu je, hvala. – piskutavo odvrati ribolovac i jasno pokuša završiti razgovor vraćajući glavu ispod površine.

- Nego, imaš li časak vrimena da mi pomogneš naći dvije izgubljene vrše? Podilit ćemo ribu! – i u tom trenutku ribar se začudi samome sebi zašto čovjeka ne pusti na miru. Da li je to zbog toga što mu je njegov glas zvučao dječje i u njemu probudio iznenadni osjećaj brige? Ili zbog neke vlastite grižnje savjesti? Na trenutak  uspije jasno dočarati kako je bilo njegovom ocu dok ga je gledao kako, bez riječi, puni torbu ronilačkim odijelom i olovima, uzima drvenu pušku i duge crne peraje i odlazi sam, ruku pod ruku sa svojom tugom, tek lako kimnuvši glavom u znak pozdrava, moguće posljednjeg. Kako li mora biti ocu udovcu vidjeti svoga sina u toj bezizlazno bolnoj koži!?

Ribolovac je nekoliko trenutaka u tišini, kroz masku, gledao u njega. Osjećao se istrgnutim iz svog mira, obešćašćenim u svojoj samoći i intimi. U bljesku misli prebirao je slike najudaljenijih pučinskih otoka prema kojima će sigurno zaploviti ne bi li tamo konačno pronašao svoj izgubljeni spokoj. Teškom mukom pregrmi ljutnju i sa upola progutanom smetnjom u grlu vrlo polako upita:

- No, dobro. Gdje su ti vrše?

- Popni se, odvest ću te do njih.

Majmune! – okomi se ribar u mislima na samoga sebe – sad si se stvarno uvalio! Jedva da sam kakav-takav otac svojoj malenoj, a sad ću još i solit pamet nekom ludom klincu kojeg sam doslovce iščupao sa pučine i kome je sol ionako u krvi. Odlično! Što još reć? Da sam i sam bio takav? I da vjerojatno jesam? I da ću uvijek bit?

Ribolovac se preko boka uspne na čamac uz tiho i posprdno „e, pa, dobar dan“ i ne skidajući maske, pognute glave, pričeka da ribar upali motor. Ribaru je djelovao skrušeno i ranjivo i nije mogao a da se ne zapita što ga tjera na ovakve napore. Jer, sudeći po sebi, siguran je da na ovo mjesto dolaze samo teški tragači, oni u bitci sa samim sobom i čitavim svijetom.

- Čini mi se da oboje idemo za nečim većim od ribe roneći na ovakvom mjestu? – prozbori ribar.

- Može bit – pognuto uzvrati ribolovac.

- Kako si se uopće počeo baviti ronjenjem?

- Malo po malo, uz nekoga tko zna, pazeći da ne zaglavi u dubini.

- I sada misliš da već možeš sam?

- Mora se tako.

- Mora se, da, ako nema druge. Ali što ti na to kaže tvoj učitelj?

- On mi pomaže, iz dubine.

Ribar shvati i utihne. Vjetar je stao mijenjati smjer i valovi su bivali sve veći. Stigli su na mjesto gdje bi mogle biti vrše i ribolovac s barke bešumno sklizne u more, uhvati zraka i uroni u plavetnilo. Ribar ga je čekao, zamišljen i zagledan u dubinu. Potresla ga je spoznaja da je tom krhkom momku netko stradao u moru i da ima neke nerješene račune s dubinom. To nikako nije dobra pozicija. Tuga se u moru pretvara u opasno breme, u uteg viška koji svojom težinom olako vodi prema dnu i tek pri izronu možeš osjetiti koliko si daleko od površine i koliko te predugo tvoje breme zadržalo u polutami. I sam je probijao granice svoje izdržljivosti ne bi li pobjedio smrt ili izgubio život, tada mu je bilo svejedno. Ribolovac iznenada izroni prenuvši ga iz razmišljanja i preda mu konop kojima su vrše bile vezane jedna za drugu. Sa smješkom mu dovikne:

- Mislim da ćemo imati problematičnu podjelu ulova!

U jednoj od vrša bila je orada od umalo dvije kile.

- I? Kako ćemo sad kolega? – vragolasto se nasmije.

- Ništa lakše – odvrati ribar - bit ćeš moj gost na večeri. Jel pošteno?

- Pošteno. Ionako nemam s kime večerati na ovome otoku. Možeš li me sad vratiti do mog gumenjaka? Dosta je za danas.

Uskoči u barku i protegne se uočivši pritom lakoću pokreta kojom je ribar upalio motor. Vrati mu se nato u sjećanju lik oca, starog pučinskog vuka, kako bi, s iskrom u oku i pleplanulim osmjehom na licu isprva pogledao negdje prema horizontu, potom brzinom svjetlosti upalio motor, pa duboko uzdahnuo, da bi već na kraju uzdaha bio dušom i tijelom gdje mu je pogled još maločas počivao. Živio je život najvećom mogućom brzinom i tek u rijetkim minutama provedenim u dubini našao bi oduška i njegovo vrijeme načas bi stalo. Sve dok jednom, u nedostižno dubokom plavetnilu, nije stalo zauvjek. Strese se.

- Malo si prozebao? – iz misli ga prene ribar – Ohladi čovika more, i dušu i tilo.

- Ma, nikad mi nije bilo bolje – osmjehne se sjetno ribolovac.

- Bacit ću još mreže. Uzmi oradu i dođi do mene i mojih u osam. Gradele će biti spremne. Ovako sam se riješio i čišćenja ribe. – namigne i pruži mu od mora vlažni papirić s adresom.

- Lukavo. A da me prepoznaš bez ove gume na meni, evo, ja ću ponijet ružmarina – dobaci ribolovac.

Dogovoreno. I hvala ti za vrše. Znaš da se mi podvodni teškog srca namačemo bez odijela.

Niz kamenom popločanu uličicu širio se lak miris dima nošen ljetnim povjetarcem i svojim viticama nježno dodirivao portune stoljetnih kamenih kuća. Točno u osam sati netko zakuca na teška drvena vrata. Mladi ribar pohita iz dvora i otvori portun, ali ostane kao ukopan na mjestu, u čudu raširivši oči. Na vratima je, smješeći se, stajala visoka, vitka djevojka, s pladnjem u ruci, na kojemu je svjetlucala velika orada ukrašena svježe ubranim ružmarinovim grančicama.

- Sirena? – shvativši svoju veliku zabludu prošapće ribar.

- Mm, recimo... podvodna ribolovka. – uzvrati ona osmjehnuvši se sramežljivo i lagano zadrhteći, kao da je već spremna otići.

- Sirena. – zaključnim tonom ponovi ribar i toplo se nasmije. - Dođi. Moram te upoznati s nekim tko će večeras biti najsretniji na svijetu. Izgleda da u bajkama ipak ima istine!

Ribolovka prekorači prag i zauvijek postade sirena.
 
Vanda Sandra Vukadinović