Evo moje priče zbog koje sam se,  zapravo,  i registrirao na Submaniu.

Počeo sam s ronjenjem na dah (podvodni ribolov) od kolovoza ove godine. Ronio sam i prije i godinama unazad ali nikad ovako ozbiljno i ovako intenzivno. Još kao klinac sam ronio na dah i u suštini nikad nisam ni prestao. Živim u Budvi u Crnoj Gori i to mi omogućava da vidim more a da ni ne ustanem iz kreveta, i da se tako svako jutro poveselim novim zaronima čim otvorim oči...provjerim stanje mora i odlučim gdje ću

 

Zahvaljujući mom prijatelju koji ima najbolje opremljeni dućan za ribo - materijal u Crnoj Gori ovdje u Budvi, dobio sam detaljna uputstva za odabir opreme...a dobio sam od njega i adresu ovog sitea na kojem sam našao puno korisnih i veoma važnih informacija.
I tako je prošao kolovoz, rujan, listopad....i došao studeni, a ja sam u međuvremenu "evoluirao" uzimajući novu opremu, odijelo, pušku "lastikaču"... Kako sam se opremao tako je moja strast prema podvodnom ribolovu počela pokazivati odlične rezultate u vidu svakodnevnih ulova od više kila kvalitetne ribe.
Uzeo sam i dobar ronilački kompjuter, pa sam od tada mogao i uredno pratiti sve važne parametre za vrijeme i poslije ronjenja.
Moj kolega i ja složili smo se da bi bilo najbolje da ronimo zajedno i tako ispunimo prvo i osnovno pravilo sigurnog ronjenja. On je već vrlo iskusan sa vrhunskim trofejima iza sebe a ja praktično početnik sa također dosta odličnih trofeja na koje sam vrlo ponosan (kirnje od 3,5 kg, šarzi preko kilograma, strijelke od 2,5 kg, orade preko kilograma itd.). Kako sam na vašem siteu čitao koliko prosječno ulovi neki šampion na takmičenjima...tako sam se i sam primio na tu "drogu" koju u glavi stvara osjećaj prikrivenog ležanja na dnu i iščekivanja da se iz tamnog plavetnila u toj osami i svemirskoj tišini pojavi sjenka jedne od poznatih nam kraljica dubina.
Tako smo moj prijatelj i ja ronili već dosta puta zajedno i već pronašli jedan uhodani način suradnje i izmjenjivanja na zaronima, i istina je da dva ronioca na dah MOGU zajedno biti na istoj lokaciji i postizati odlične rezultate, a da pritom nivo sigurnosti ostane maksimalaln; za dane uvjete.
Jučer sam otišao sam na ronjenje. Mislio sam ići po pličacima na brancina, ali i napraviti koji dublji zaron. Napomenut ću da sam noć prije toga još jednom pročitao vaš tekst "Sigurnost u podvodnom ribolovu", što cijelu situaciju u koju sam upao čini još apsurdnijom.

Prva pogreška: Potpuno sam zaboravio napraviti nekoliko "praznih čeka" na manjim dubinama, sa kraćim vremenima zadržavanja.
Napominjem da sam između ostalog i instruktor ekstremnih sportova, i vodenih i zimskih, te da sam u odličnoj kondiciji sa svojih tek napunjenih četrdeset godina. Nikad nisam pušio, nikada pio alkohol - nikakav, nikad uzimao droge.Uvijek zdrava prehrana, i uopće, zdrav život.

Druga pogreška: Prvi zaron na "našem mjestu" bio je na 16m. Potpuno odmoran i smiren, sa urednom površinskom ventilacijom i mirnim srcem, pao sam na dno. Iznad mene je prošla orada od možda 4 kg. Oduševio sam se samo što sam je vidio. Nisam bio u povoljnom položaju za pogodak.
Ostao sam još malo i krenuo gore. Pogledao sam na kompjuter i pokazivao mi je da je zaron trajao 2 minute i 6 sekundi. Pomislio sam kako je to neoprezno puno, ali sam bio i iznenađen što nisam bio ni zadihan, ni nemiran prilikom izrona, niti mi je bila žurba da dođem do površine...znači, postojala je kulturna rezerva kisika koji sam imao u plućima.

Treća pogreška: Pomislio sam upravo ono na što upozoravate; nešto tipa - krenulo me, baš sam baja kad ovako ležerno ostajem preko dvije minute na ovolikoj dubini. Ventilirao sam i krenuo opet dolje. Ovaj put sam pao na 18 metara i udobno se smjestio iza jedne stijene savršene za sakrivanje. Ambijent je bio kao iz Dapiranovih filmova. Bilo mi je prelijepo, a onda se pojavila palamida od dvije kile. Moja prva pučinska riba koju sam vidio tako blizu a da pritom nije na ribarnici. Opalio sam i bio je to savršeni pogodak iza škrga u sredinu tijela. Pogođena odozdo sa mog mjesta, harpun je izašao malo pod kutem na gore.
Oduševljen sam lagano krenuo prema gore, povlačeći oprezno konop mulinela ka sebi. U jednom trenutku ona se nekako oslobodila i skinula sa šipke, ali je isto tako ostala lebdjeti  u prostoru bez pokreta. Meni barem - neobjašnjivo. Znači nije se panično uputila ka dubinama, nego je ostala tako plutati. Niti tone niti ide gore.

Četvrta i najkatastrofalnija pogreška – usred faze izrona vratio sam se natrag po nju!!!
 Trebalo mi je oko 3,5 metra da je dosegnem i uhvatim za rep i vratim se nazad ka površini, prema kojoj sam sad već vidno uznemiren perajao, zaboravivši da sam na perajanje prema ribi i vraćanje na istu točku odakle sam po nju krenuo potrošio i ono malo kisika koji je bio "rezerviran" za izranjanje. U desnoj ruci sam drzao palamidu, a u lijevoj harpun od puške...
A onda.....ono što nikome nikad ne bi poželio...SWB (shallow water blackout)! Već dva metra ispod površine više nisam znao kuda idem i što radim...a izlaska na površinu se i ne sjećam....znam samo da sam odjednom udahnuo,  pogled mi se muti, čas vidim, čas ne vidim, ne znam šta radim, totalno rastrojen, gutam slanu vodu...kašljem, opet mrak.... Smirujem se polako...vid mi se vraća...trajalo je kao vječnost... Oko mene...nigdje nikoga...prazna površina mora i ja...
Horor...onaj pravi... Zbog prirode mog posla i načina života, ne mogu reći da nikad nisam bio u smrtnoj opasnosti, ali ova je situacija bila posebna zbog osjećaja nemoći i totalnog odsustva svijesti... A kad se svijest vratila...bio sam na površini. Bogu hvala!!! Pogledao sam oko sebe a ruke su mi bile prazne...niti ribe , niti puške... A onda sam na samo metar i pol dubine ugledao još živu palamidu koja polako tone. Zaronio sam toliko plitko po nju da mi ni peraje nisu zašle ispod površine i opet je uhvatio za rep!  Dakle ne znam da li sam tvrdoglaviji ili gluplji?!  Ili možda kombinacija to dvoje. Znači sad sam polako radio ono što svi znate. Smirio i onako neobicno mirnu ribu iglom niske među oči i navukao je na konop oko struka. E poslije toga sam se osvrnuo ne bi li vidio negdje bijelu dršku od puške kako pluta u prostoru. Zaključio sam da je gubitak svijesti trajao samo nekoliko sekundi jer mi je riba, koju sam ispustio iz ruke kad sam se onesvijestio, bila na dohvatu ruke kad sam došao k sebi. Ali puške nigdje.

Peta pogreška: Umjesto da lagano odperajam do obale, ja sam se upustio u jednominutne zarone ne bi li našao pušku!!! Poslije desetog zarona sam ipak odustao i krenuo ka obali. Kakav GLUP osjećaj da kao podvodni ribolovac nemate ono što vas čini lovcem -  oružje.Ali kako DOBAR osjećaj da ćete biti dovoljno živi da sutra kupite drugu pušku.
 I naravno kao za inat, dok sam tako perajao u "prazno" do obale bilo je još dvije tri doobre šanse usput koje su također mogle biti na niski. Prijatelja sam obavijestio o svemu i ovih dana, kad stane jugo, otići cemo tamo tražiti pušku. Ona je "usidrena" harpunom i negdje pluta na oko dva metra od dna. Prvo sam pomislio - šteta, nova puška, a onda malo pametnija misao - ali dobar je deal! Puška za život.
Priložio sam i fotografiju ribe koja me zamalo koštala života (pored nje je moj ronilački komp, da biste imali predstavu o veličini). Mojom krivicom i ponašanjem potaknutim onim sto svi mi imamo u krvi...i sto samo mi možemo razumjeti a da ne objašnjavamo puno. Ali je svakako bio glup postupak. Izuzetno!!! Prethodnog dana mi se kirnja od preko 10 kg skinula sa šipke. Istog tog dana, 15 minuta kasnije, moj prvi zubatac, od otprilike 2kg mi se također smakao sa harpuna. Kad se ovo desilo jučer, bit će da je inat odradio svoje i da sam htio pokušati sve ne bi li spasio barem ovaj ulov od propadanja.
Sve ovo sam vam napisao da bih upozorio sve ronioce koji nisu ili jesu bili u sličnoj situaciji...da ne "jure" ribu. Ja, otac dvoje djece, jučer sam mogao biti izvađen sa dna i biti vijest u 20h.
Hvala vam na vremenu koje ste izdvojili da pročitate ovu priču, a Bogu hvala što mi je dao priliku da vam je ispričam.