Ostalo je još samo vezati danas skraćene gume i moja nova drvena 107-ica će biti spremna za sutrašnju akciju, razmišljam već polupospan...

Već mi je muka od kombinacije mirisa bačvi i vlage u staroj konobi, a i mjesto za rad blizu jadne žarulje je skučeno. Ali šta ću, nisam stigao prije, ionako je sama puška bila dovršena u četiri dana prije puta. Vraga dana, popodneva poslije posla.

Stara Demkina strela viška, možda je mrvu prekratka...ma poslužit će, kao da imam izbora uostalom. Mulinel koji izaziva podsmjehe je skinut za prvu ruku sa Cyrana, stari, kupljen još na maturalcu u Španjolskoj. A to je zbilja bilo davno. Kasnije će se pokazati koliko je taj dio bio bitan. Ili ne...

Alarm zvoni u 6. Prenem se i hitro ga gasim da ne probudim malog i suprugu. Nije pomoglo. Mali se počeo vrpoljit, a čujem i nekakvo grintanje s druge strane postelje. Pravim se gluh i lagano se išuljavam iz sobe. Gledam prema košari s voćem, a ona zjapi prazna. Kraj stola nalazim par davno zaboravljenih jabuka. Bljak, zamislim scenarij nakon par zarona. Ma neću ništa, neću dugo u moru, a i bolje ronim na tašte. Nagutam se vode i trk u auto. Vrijeme curi, a najljepše je u moru bit rano ujutro, prije sunca kojemu Biokovo ne da provirit prije 8 ipo.

Istezanje obavljeno, oprema navučena i puška nepeta. Promatram površinu prema prvim stijenama. Obožavam se prišuljat oko ove površinske stijene. Jak je kurenat, garantira da riba s druge strane stijene doručkuje. Pogledam preko, a dvije komarčice marljivo pretražuju pijesak. Još malo pričekam, prebacim pušku i odapnem s površine. Harpun se trese i komarčica 40-ak deka je učas na portapešu. Nije loše,a nisam ni zaronio.

Sad se treba spremit za ono što dolazi iduće. Teren od zubataca je 10- ak metara ispred. Nemam se gdje zagrijat, pa radim dvije prazne čeke na 3-4 m dubine, čisto da malo proradim. Slijedi prvi uron na poziciju, tiho i polako padam prema stijenama na 13 m. Legnem taman iznad termoklina, more je malo mutnjikavo. U glavi imam scenarij viđen toliko puta- jato koje dolazi nećka se i onda na mene. Međutim ćorak, ništa se ne zbiva. Malo razočaran pogledavam uokolo i krećem u izron. Probam još jednom ali bezuspješno. Idem se probat uvuć tu u sjenu stijene na 15 m i ako sad ne budu znatiželjni vjerojatno ih ni nema. Tu me nikad nisu iznevjerili, i obično prilaze na metar –dva od puške. Čučim dolje priljubljen u polumraku, bočno otkriven. Nema znakova života. Crnelji se drže visoko. Postaje mi hladnjikavo u termoklinu. Ma odoh ja van, danas ne rade.

Sa površine primjećujem dvije siluete plivaju u plavom. Razaznajem šarga a druga...pa to je mali zubo! Mora da su i drugi tu. Nada se vraća. Zaron planiram prema kraju kamenog grebena.  Odlučujem se ne sakrit skroz, pokazat im se, da ih barem vidim. Dubina kao i kod prvog zarona 13 m, mutež, crnelji se počinju skupljati oko mene. 29,30,31,32...brojanje prekida razmicanje crnelja s lijeve strane, evo ih! Prvi prilazi zubo oko 1.5 kg. Okrećem pušku prema njemu, a sa desne strane prilazi malo veći, oko 2-2.5 kg. Vraćam pušku na njega, on zastaje okreće se, odlazi. Ponovo prilazi jedan manji iz jata i odlučim završit ovu igru, kad se iza njega stvori prava glava. Ide polagano na mene, situacija čisti penal. Pokazuje mi škrgu, pucam iza oka...ništa. Ono što se desilo odvija se u djeliću sekunde. Ne osjećam otpor na najlonu, riba mi se gubi iz vida, nema strele...dižem pušku vrhom zatežući krenu kad iznenada sve prekida glasni vruuuumm....Udarac po prstima i puška mi izlijeće iz ruke nošena ribom prema dubini. U šoku pokušam zgrabit dršku, ali prebrzo ide. Šta se to dogodilo??! Izranjam i s nevjericom promatram siluetu puške koja polako nestaje. Klimam glavom lijevo-desno, osjećaj paznine me ispunjava, trpam disalicu u usta i pokušavam pratiti smjer ribe. Pa kako, pa šta se desilo...hiljadu pitanja, a jedan odgovor. Popušio sam. Šta sad? Teren prema dubini lagano položeni pijesak. Dokud, neznam. Nakon par minuta bauljanja, sređujem se i odem na obalu. Ostavim dio olova, portapeš i rukavice i spremim se na trening urona.  50 m lijevo, pa uzduž obale, pa dva metra dublje i opet nazad. Podronjavanje na 15 m nije baš uspješno, mutno je, a dno pjesak dokle ti pogled seže, plus neke zelene alge. Deprimirajuće u svakom slučaju. Drži me to što je puška plovna pa bi mogla bit vidljiva iznad dna. Samo neka ispliva, nek se riba strgne. Nakon hrpe zarona vidim da sam poprilično daleko od obale i odustajem, vraćam se na plažu, razmišljam koga zvat u pomoć.

Stari je sa brodom jučer uplovio u lučicu, budim ga i nakon 15-ak minuta stiže brod. Na sonder se ne vidi puno, minimalne promjene konfiguracije tla. Sjetim se Igora koji taj teren zna budući da je tu ronio s bocama. Igor i Frane stižu gliserom nedugo nakon poziva i nesebično se pridružuju potrazi u 7 sati ujutro. Otkrivaju mi stepenicu na 20- ak metara za koju ja nisam znao, a nisam ni imao želju upoznavati ju budući da je poprilično udaljena od obale. A i zubatci su dolazili k meni u plitko pa zašto bi ja išao k njima. Nakon ko zna koliko urona i gubitka nade, ugledam poznati obris sa bijelom drškom iznad dna. Pogled prema dnu za strelom, ali ništa se ne razabire na pijesku. Evo je! viknem društvu u brodovima, sreća me obuzme. Zaron po nju, dolazim do pola i vidim dolje Igora kako polako prilazi pušci i uzima strelu za jedan kraj- a na drugom kraju- ribetinaaa! Pa jel moguće? I puška i riba su tu! Gledam sve on nešto oprezno drži strelu. Dolazim do njega i imam šta vidit. Pogodak za koji sam mislio da je savršen, završio je iza bočne peraje. Najbolje od svega je da ga nije ni probilo. Pero se otvorilo u njemu, ali on nije stigao do stijene. Da je uspio vjerojatno bi se strgnuo. Precjenio sam udaljenost kad ga sa dva namotaja nisam pogodio ni izbliza kamo sam gađao. Dečki vade podvodni fotić i par slika pod morem ovjekovječuje ulov. Kako se drugo odužit momcima? Dajem im ribu, ali ne prihvaćaju no predlažu zajedničko gradelanje. Neloše...

Izlazim na svoj brod sa zubom i  malo mu se divim, rekoh starom - vozi na obalu. A on će da šta nebi još malo odronio. Taman dovoljno da mi vrati lovačku strast, pa ajde, mislim, zar može biti loše nakon ovoga? Slažem pušku i pogled mi zastaje na mulinelu. Bolje rečeno namotaju konopa oko osovine. Ma daaaj. Pa jučer mi se rođak igrao s mulinelom! Pa šta sam ga tako traljavo pregledao...možda je bolje da je zapeo. Da je ostao na mulinelu vjerojatno bi se iskidao.

Ostavljaju me samog sa zubom u ruci pošto je portapeš na obali. Nešto proleti ispod mene. Primjećujem nekolicinu lokardi koje se vraćaju prema jatu gavuna. Brzi zaron na njih, šut probija jednu koja samo ostaje trzat.. Prva lokarda u životu. Vučem strelu, kad se oko mene pojavi jato lampugi. Privuklo ih trzanje ribe. Natežem pušku s lokardom na kreni šut s metra u jednu oko 1.5 kg, ali loš pogodak iza vrata, kratko divlja i strgne se. Brzo, ponovo natežem dok su još tu,  zubo još u lijevoj ruci, lokarda na kreni...pucam u drugu- fulanac s metra! Ajme, ajme..napuštaju me, jel to znak da je bilo dovoljno sreće za danas? Upućujem se prema obali kad iza mene pokret, manja lampuga se vratila još jednom, okreće mi rep a ja onako opalim i nadam se promašaju. Strela pada skupa s njom, sredio sam je na ražanj zguza! Izađem  iz mora i sjedam na rub plaže,..Predalek šut, zapetljan mulinel, izgubljena puška, loš pogodak...vrtim scene. Pogledam pušku, pa ulov. Izmami mi smješak na lice. Sve je na baš kako treba bit. Neki drugi dan bi pokunjen išao doma. Ne danas. Još samo treba uplatit loto....

Svim sudionicima još jednom hvala na nesebičnosti i šta su mi pojeli ribu.