Kada  sam se probudio sat  je pokazivao 4:00  ujutro. Sve je bilo spremno za polazak na mjesto koje ovdje na Cipru zovemo  Latsi, a nalazi se malo dalje od Paphosa.

Prijatelj, kao i uvijek, kasni i imao sam samo nekoliko minuta  za provjeru opreme. Sve je bilo na mjestu, puške od 75-100tke , odijelo  4mm ( sredina ožujka)  voda, “Nescaffe”, i nekoliko čokoladica...

Krenuli smo iz mog grada, Limasola. Vožnja je trajala oko sat i 30 min. Na putu sam samo mislio na gofove i one crne ribe po kojima je ovo jako poznata pozicija. Kada smo stigli u ono malo ribarsko selo i spustili “Zodiac” u more, nešto sam osjetio, kao da mi govori da odgodimo ovaj lov. Nisam obračao  pažnju, da budem iskren, jer svaki negativni osjećaj uvijek na kraju bude pozitvan, barem je tako bilo do sada. Na mom GPS-u  imao sam “marker” za jedno pravo mijesto nedaleko od male ribarske luke, skoro 300-400 metara od obale. Kada smo stigli i ušli u vodu, imao sam taj čudan osječaj da me netko promatra. Bilo mi je jako nezgodno i nikako se nisam mogao opustit za ronjenje. Poslije nekoliko minuta, kad smo već dogovorili koju strategiju ćemo koristit, krenuo sam prema dubini. Nakon nekoliko trenutaka, na dubini od 10 m vidio sam da smo okruženi mrežama. Nije se radilo o sitnim mrežama, nego o mrežama napravljenim za stvarno velike  ribe. Odmah sam krenuo gore, obavijestio sam prijatelja i odlučili smo promjeniti mjesto.. 
             Mjesto broj 2 poznato je po crnim ribama i po kapitalcima, ali nažalost, lovili smo skoro 2 sata i ništa nismo uspjeli vidjeti, kao da je bačen ekspoziv. “Ribe  nema? Pa kako?” “Nije moguće!” govori prijatelj.  Uvijek na ova 2 mjesta nešto ulovimo. Odmah sam pomislio na Tune, ali ožujak na Cipru? Tune? Teško ih je vidjeti, jednostavno ih nema. Nešto drugo je pitanju, pomislio sam, al nisam znao što da pretpostavim. Poslje sat vremena  vidio sam jednog  šaraga kako pokušava izići rupe. Označio sam rupu i  obavijestio sam prijatelja da idem dolje. Prijatelj je krenuo za mnom s fotoaparatom. Šarag je bio tamo, a i hitac je bio na mjestu.  Odmah mi skače adrenalin, kao da se radi o prvoj ulovljenoj ribi!!  Gledali smo jako optimistično na nastavak,  ali opet ništa, ribe nema. Umorni već, odlučili smo da se vratimo natrag. Brzo smo stigli na malu ribarsku luku,a tamo nas je čekalo iznenađenje. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Ribar koji je došao manje od 15 min prije nas ulovio je velikog morskog psa “Mako”. Odmah smo shvatili u čemu je stvar, zašto ribe nije bilo te zašto je moj instinkt govorio da odgodimo ribolov....
            Zvijer je bila  dugačka 3,5m a teška preko 300 +  kg. A moje srce?  Kucalo je 200 puta u minuti, nisam mogao vjerovati da smo mi bili tamo, blizu te iste mreže a zvijer blizu nas i slobodna…
 
p.s  Djevojku na fotografiji ne poznajem,  iako, kad smo je slikali, rekla mi je “Spasiba!” (op.ur. “Hvala!”)