Dogovor je pao, dizanje u 5h ujutro koje nam uostalom nije niti malo teško palo jer već tjedan dana nismo bili u moru, vlasnika barke kupimo putem i već u 6h smo u Slanom spremni za polazak na more...

Cijeli tjedan moj prijatelj Nenad Miljković i ja dogovaramo zajednički ribolov, no osim što je već cijeli tjedan vrijeme katastrofa, prvo jugo pa onda tramuntana i zapadnjak koji onemogućavaju bilo kakvu aktivnost na moru, a pogotovo ikakvo ronjenje na otvorenom, te pored činjenice da obojica radimo do 15 sati, sve mi se više činilo kako je to nemoguća misija. Na naše obostrano zadovoljstvo u petak nam se ipak ukazala mogućnost, tračak nade da ostvarimo naš naum! Naravno, nismo se dvoumili niti trenutka, nazvali smo trećeg prijatelja Tonča Bujaka koji ima barku od 7m (preuređenu Primorku) i rezerviramo ga. Dogovor je pao, dizanje u 5h ujutro koje nam uostalom nije niti malo teško palo jer već tjedan dana nismo bili u moru,  vlasnika barke kupimo putem i već u 6h smo u Slanom spremni za polazak na more. Opreme je bilo kao da idemo na tjedni, a ne jednodnevni lov.
Željni novih iskustava odlučujemo se za Šipan i Jakljan. Budući da nismo upoznati sa terenom na koji odlazimo, a navodno su na JZ (vanjskoj) strani Šipana duboki profondi, odluka je pala.  Nisam naviknut voziti se brzinom od 6-7 čvorova do udaljenih pozicija, pa sam se i lagano počeo nervirati, međutim to vrijeme smo iskoristili da temeljito pregledamo opremu. Već smo bili i obučeni, te smo usput malo pozirali s novim XXone perajama.

Skoro sat vremena nakon isplovljavanja stigli smo na cilj. Mrtvog mora sa zapada ima dosta i svaki bi pokušaj približavanja obali bio ravan nuli, tako da nas je Tonči doveo na nekih 20-ak metara od litica. Bacam oko na sonder i vidim dubinu od 55-58m, a nalazimo se oko 25m od stijena!
Iskačemo kako znamo i umijemo dok nas more valja! Kako sam bio koncentriran na  peraje, nisam ni primijetio da sam prilikom spuštanja u more rasparao hlače od lisccio odijela, no sada barem imam ventilaciju. Dogovor je bio da ronimo na tom terenu 3h pa da Tonči dođe po nas sa barkom i idemo dalje. Izgubili smo dobrih 15 minuta dok smo vezali svu rezervnu opremu za bovu i uputili se u lov. Teren je bio obećavajući, strme litice koje se obrušavaju na 30 i više metara sa po 2-3 stepenice u hladovini odakle bi kirnja mogla vrebati svoj pijen.
Nakon prvih sat vremena kombinacije duboke šulje i ruparenja nismo vidjeli ništa osim šaraga, tada mi je postalo jasno zašto domaći ronioci uglavnom preskaču ovaj teren. Uglavnom, situacija slična kao na Prevlaci, treba roniti duboko i u 3-4h imati ćeš jednu priliku za hitac i to je to, ali ako pogodiš onda se radi o pravom komadu ribe. Zaranjajući naizmjenično zaključili smo da smo dosad već mogli s manjim puškama imati 5-6 lijepih šaraga, međutim ipak nastavljamo i dalje tražeći kirnje, tko zna... Teren se pomalo izravnava, ali je dosta čist, svakoj nakupini kamenja pridajemo pozornost ne bi li uočili kakvu kirnju. U jednoj osamljenoj stijeni vidim sjenu kako se uvlači i lagano zamućuje dno rupe. Po procjeni to je kirnjica od 3-4 kg, ali je rupa labirint te shvaćam da će ovo biti teško izvesti međutim ne odustajemo. Lagano me i umor svladao, te čekajući da Nenad izroni pijem s bove izotonični napitak. Gledajući na sat primjećujem da mu zaron predugo traje, naime prošle su već 2 minute, a njega još nema u izronu.
Bez puno razmišljanja i pripreme krećem dolje i na pola dubine vidim ga gdje izranja pokušavajući držati konop zategnutim. Nastavljam istim tempom do kamena i vidim da je riba pogođena i da je sa sulicom unijela oko 2 metra najlona. Bacam se na posao, prvo čvrsto zatežem najlon, vezujem ga oko jedne stijene i natrag u izron. Nenad je već gore na bovi gdje vezuje pušku i označuje poziciju. Iz priče shvaćam kako se radi o kirnji od 10-12 kg koja je primjetio vani nakon čega je lagano ušla u rupu. On ju je pogodio kroz jedan mali procjep u koji je ušla iz glavne rupe.
Nakon par minuta zaranjam dole i kroz mutež i krv vidim da je dobro pogođena, malo iznad oka, ali se škržnim poklopcem dobro osigurala od navlačenja natrag. Inače, pogođena je puškom Tornado 110, sa duplim gumama, sulicom od 6.5 mm sa kukicama i perom postavljenim dolje. Zaključili smo da nema smisla gađati je drugom puškom jer ćemo samo zakomplicirati stvar. Dok čekamo barku da dođe po nas, lagano joj popuštam nekih 15ak cm najlona da se malo smiri, jer kada je nategnuta onda ju je teško okrenuti u rupi. Barka i Tonči su stigli, te nas je zatekao kako pravimo taktiku za izvlačenje.
Puštamo je da se malo odmori i opusti u rupi kako bi je mogli okrenuti tj. izvući joj glavu iz procjepa i navući je na glavnu rupu. Plan bi bio skoro izvediv da imamo kuku (kad se sjetim koliko smo ih samo izvukli iz rupa), međutim nismo je ponijeli sa sobom. Umorni i poprilično obeshrabreni ukrcavamo se u barku kako bi predahnuli i odlučili što dalje. U tom trenutku, na nekih 200m od nas vidim poznati gliser sa Yamahom, i pomislim da to je sigurno rioma22 sa foruma. Idemo do njega i posuđujemo kuku. To je već priča, sada se naš plan čini itekako ostvariv! Zaranjam prvi i bez paljenja baterije jako potežem najlon, uhvatim je opuštenu,  te je uspijem izvući iz njenog tunela, ali samo glavom. Već sam pomislio kako smo skoro gotovi, kad je počela lupati izbacujući dosta mulja sa dna. Uslijedilo je nekih 20-ak zarona, dok je napokon nismo navukli na rupu. Kad smo i to uspjeli, iskrsnuo je još jedan problem! Naime, glava joj nije baš razmjerna kirnji od 10-12 kg nego je puno veća i kroz tu rupu sigurno neće ići. Morali smo pronaći drugu, veću rupu. Nakon gotovo sat vremena uspjeli smo je navući na jednu malo veću rupu, međutim nedovoljno veliku za izvlačenje. Sada kada nam je na dohvat ruke, dokrajčili smo je drugom puškom, te pripremili za vađenje na silu. Kuku smo joj zakačili za gubicu jer je oko bilo visoko za izvlačenje, te počeli potezati na način da smo prvo zaronili na tih 20-ak metara kolika je bila dubina rupe, skinuli olova i peraje te se nogama oslonili na okomiti zid i potezali kuku. Malo po malo, onako mrtva i opuštena, izlazila je iz rupe dok na kraju nije cijela izašla.

Iako vidno iscrpljeni i umorni, smogli smo snage za jedan foto session, i naravno zasluženu marendu, nakon čega nam više nije padalo na pamet da zaronimo.

Digitalna vaga je pokazala 20.4 kg, što je i bilo u okviru naših nagađanja.
Da zaključim, usprkos prvotnim obeshrabrenjima (kuka, rupa) naš prvi izlet na Šipan završio je sretno i plodonosno, a uskoro slijedi i novi...

  

Luka Ivandić
9.10.2006