Evo i nastavka popularne priče o tondinima o "prigodnom" ronjenju nakon nastupa Submanije na Ekipnom prvenstvu Hrvatske u Hvaru 2011.

Prošlo je već poprilično vremena i praznih obećanja o priči koju obećah napisati i posljednji je trenutak za izvršiti tu, u ovom klubu, svetu dužnost :)

Svojom barkom tukao je od juga valovito more. Dugi valovi podvlačili su mu se pod provu i uzdizali ga, da bi već u idućem trenutku uzmakli pod krmu, ostavljajući ga da na časak lebdi u pjeni između neba i mora.

Krenuli smo na dalek put, 1000 km autom na zapadnu obalu Tajlanda, na južne otoke u Andamanskom moru.

I tako opet standardna procedura... pakiranje stvari u Zagrebu i hvatanje prvog autobusa u smijeru mog najdražeg juga.

Osvanuo je običan dan, djeca lagano kašljucaju, ja na bolovanju zbog djece,  žena na poslu.

Evo moje priče zbog koje sam se,  zapravo,  i registrirao na Submaniu.

Ostalo je još samo vezati danas skraćene gume i moja nova drvena 107-ica će biti spremna za sutrašnju akciju, razmišljam već polupospan...

Evo vako, dogovorim se ja sa starijim bratom, koji me je inače i nagovorija i uvuka u podvodni ribolov da odemo za vikend do Mljeta malo zaronit...

Ovih zadnjih 3 godine nisam baš imao vremena za ronjenje zbog posla, nažalost, pa bi mi svaki trenutak proveden ispod površine bio dragocjen.

Evo došao napokon red i na mene da opravdano napišem koju rič o ulovu. Nakon 4-5 prethodnih, doslovno neuspješnih ribolovnih izleta potrefilo i mene danas!

Došao red i na mene da nešto napišem. Konačno! Možda nije neka priča i možda nije neki ulov, ali čovjeka veseli... A i bio je dobar ručak, prava škaproćijada...

Tri tjedna apstinencije od slanog medija od mene su učinile nefunkcionalno biće... Propuštena subota boli, pa  smo tako Kvida i moj sitnjavor zadužili nedilju…

Palamide!!??… Šta nije malo ipak rano za njih? Hmmm…  dobro! Svejedno ih je lipo vidit. A zapravo, nije ni čudo da su tu kad san na putu prema doli proša kroz jato bukvi i girica koje se ljuljuškaju na valima o' lipoga maištrala...

Kada  sam se probudio sat  je pokazivao 4:00  ujutro. Sve je bilo spremno za polazak na mjesto koje ovdje na Cipru zovemo  Latsi, a nalazi se malo dalje od Paphosa.

Nakon tjedna dosađivanja po faksu, Vedran i ja se dogovaramo da u nedjelju odemo na ronjenje. Dogovor je bio oko 6 ujutro.

Nakon nekoliko mjeseci Lignja i ja smo se opet našli u zajedničkom lovu. Polazak je bio u meni uobičajeno vrime, malo iza pet ujutro, jer je nama oženjenima slobodno vrijeme poprilično dragocjeno, pa zato ništa od dana ne smije propasti. A i treba krenuti prije nego nego što se ostatak moje bučne i zahtjevne familije probudi.

Početkom prošle godine najavljeno je na forumu objavljivanje natječaja za videosnimke podvodnog ribolova. Zbog poteškoća u funkcioniranju stranice, spominjani natječaj nažalost nikada nije bio objavljen. Međutim, nekolicina podvodnih ribolovaca je ipak snimala neke scene svog lova, neki čak i kamerama u kućištu vlastite izrade.

U prvi tren nevjerica, a onda ka da vrime stane jer se u sekundi izroji miljun misli! Konačno! Evo ga! Koliki je? Oće li prić? Oću mirovat ili ga provat prizvat bliže? Oće imat 20 kila? Ma ne mogu virovat da mi je konačno doša! Samo da mi ne ode! Ajme ako ode! Ma neće! 25 kila? Samo da se naglo ne trzne i pobigne! Ako dođe, di ću ga gađat? Dok sve to kroz glavu prolazi, on se polaaako približava i postajen uvjereniji da će ipak doć na puškomet.

Dogovor je pao, dizanje u 5h ujutro koje nam uostalom nije niti malo teško palo jer već tjedan dana nismo bili u moru, vlasnika barke kupimo putem i već u 6h smo u Slanom spremni za polazak na more...