Ljudi ponekad, kada govore o ribljem svijetu, navode ime jedne ribe iako se ono odnosi na cijelu obitelj. Takav je slučaj i kod cipala. Na primjer, većina ljudi će odmah zamijetiti razliku između škarpine i škarpuna dok će za bilo koju vrstu cipla reći jednostavno "cipal". Razlike među vrstama cipala su minimalne, a za ljude koji po prirodi nisu znatiželjni gotovo su nevidljive. Cipli pripadaju obitelji Mugilidae koja broji oko stotinu različitih vrsta, od kojih 8 nastanjuje Mediteran a samo 6 živi u Jadranu. Ove dvije koje nam nedostaju su doseljenici u Mediteran, uvezeni So-iuy (Mugil soiuy) iz Kine u Crno more te sitni tzv. Kobiličasti (Liza carinata) koji je preplivao iz Crvenog mora. Mnoge vrste sposobne su živjeti neko vrijeme u posve slatkoj vodi, ali ona nije njihovo stanište jer su ovisni o moru. Zapravo, to se odnosi na sve vrste osim Abu cipla (Liza abu) koji je ušao u rijeke Pakistana i Irana te vječno ostao njihov stanovnik - kao slatkovodna riba.

Pa, krenimo redom. Najmanji jadranski cipal je Cipal plutaš (Oedalechilus labeo). Plutaš najviše voli tvrdu kamenitu obalu i bistro more. Za razliku od drugih cipala izbjegava ušća rijeka i boćate vode, no lagano oslađene su mu jednako zanimljive. Ova vrsta cipla može narasti svega do 0.2 kg i obično je plijen većim grabežljivcima, no zbog toga je razvio obrambenu vještinu skrivanja među stijenama u plićaku. Noću obično spava u plitkim procjepima uz samu obalu, te ga se nekad može uhvatiti i rukom. U plitkom moru čisti morske alge s kamenja ili usisava otpadne organizme s površine. Možemo ih sresti i u "slanim barama" koje nisu povezane s morem, već nastaju prolijevanjem valova po udubinama na obali. Ti isti valovi donesu i ciple, koji ostanu zarobljeni u takvom prirodnom akvariju.

Cipal zlatar (Liza aurata) prepoznatljiv je po karakterističnoj zlatnoj mrlji na škržnom poklopcu. Po njoj je nazvan "pozlaćenim" u svim zemljama, čak i u latinskom znanstvenom nazivu. Obično čim ugledaju zlatnu pjegu na škržnom poklopcu ljudi proglase cipla zlatarom, što naravno ne mora biti točno. Više vrsta cipla ima zlatnu pjegu, no kod zlatara je ona najžutija. Ova je vrsta izrazito cijenjena kod ribljih gurmana, i mnogi tvrde da mu je meso bolje i od nekih oboritih riba. Dijelom je tome razlog što ga zamijene za druge vrste cipla, naročito za cipla balavca čije je meso za gurmane zaista najukusnije od svih cipala. Zlatarovo meso ima dosta različit ukus obzirom na područje na kojem se hranio. U Jadranu naraste do 1 kg, a u drugim morima ulovljeni su i veći. Raste vrlo brzo, i do 0.20 kg godišnje. Rasprostranjen je u sjevernim morima Atlantika i u Mediteranu, čak i u Kaspijskom jezeru. Obožava boćatu vodu, ali je čest i na drugim terenima uz obalu. Zlatari obično biraju područja gdje ima dosta čistog pijeska i gdje prevladava pješčano dno.

Cipal putnik (Chelon labrosus) dobio je ime po migracijama koje provodi u ljetnom razdoblju, kada traži hladnije more. Obično se zavlači u ušća rijeka, pliće močvare i lagune. Voli i mutnije i bistrije more pa ga se često može sustresti u lukama, gdje ga ribolovci zovu "crni". Glavna karakteristika putnika je to što se uglavnom drži dna i za razliku od drugih vrsta cipala gotovo nikad ne boravi na samoj površini. Ima izduženiju gubicu od ostalih i nema zlatnu pjegu već lagano zatamnjen škržni poklopac. Raste sporo i doživi preko 20 godina, a najveći primjerci teži su od 6 kg. Kao i svi cipli, hrani se sitnim beskralježnjacima, mekušcima i algama, guta mulj iz kojega u prilagođenom želucu filtritra hranjive tvari. Putnici se mrijeste tijekom zime, kada se pojavljuju duž morske obale, dalje od ušća rijeka. Većina ljudi smatra da cipli žive uz obalu, no oni zapravo prelaze i velike udaljenosti preko otvorenog mora. Hrane se i noću, kada u većem broju dolaze uz plitke obale bogate hranjivim tvarima, organskim otpadom, detritusom. Prilikom odmaranja i bijega od predatora zavlače se u zaklone kao što su procjepi ispod kamena ili kakva tamnija mjesta poput stabla koje je palo uz obalu.

Cipal balavac (Liza ramada), za razliku od većine vrsta cipala može živjeti u čistoj slatkoj vodi. U boćatim vodama boravi veći dio godine, dok krajem ljeta odlazi u slanije vode zbog parenja. Poput zlatara, na škržnom polopcu imaju zlatne mrlje ali su dosta slabije izražene. Glava mu je široka, oči vrlo blizu usta a gornja usna naglašeno ispupčena. Najviše se vole zavlačiti u uske procjepe na obali, gdje ga se lako može uloviti podvodnom puškom ili ostima s obale. Mogu težiti i preko 4 kg, žive do 10 godina a spolno su zreli i spremni za parenje tek nakon 4. U nekim jadranskim mjestima, posebno na sjevernoj strani Pelješca, početkom jeseni ljudi se posebno pripremaju za lov ove vrste cipla. Ulovljenim ciplima vade ikru i pripremaju je soljenjem i sušenjem poput kavijara. Zbog pretjeranog izlova, sporijeg rasta i izvrsne kvalitete mesa, populacija ove vrste cipala se iz godine u godinu smanjuje.

Cipal mržnjak (Liza saliens) vrsta je za koju tvrde da ima najlošije meso od svih Jadranskih cipala. Može narasti do 0.60 kg, a veći dio vremena provodi u boćatoj vodi. To je razlog zbog kojega je u Jadranu i najrjeđi, osim na lokacijama koje mu pogoduju kao što su ušće Krke, Karinsko more, itd. Razvio je iznimno snažne repne peraje i pravu slavu stekao iskakanjem visoko iz mora koje se često uoči promatranjem s obale, svojevrsnim mehanizmom obrane od krupnih grabežljivaca i mreža stajaćica. Populacija mu je brojna u Kaspijskom jezeru, trostruko manje slanom od mora, a tamo se najviše i lovi. Specifičnost su mu plavkaste peraje i debela  gornja usna, zbog koje ga zovu i "šiljousti". I ova vrsta ima slabije izraženu zlatnu pjegu na škržnom poklopcu.

 Za kraj je ostao najveći cipal koji živi u Jadranu - Cipal bataš (Mugil cephalus). Može narasti i do 8 kg, iako vrlo rijetko, pogotovo u Jadranskom moru. Glava mu je šira od ostatka tijela. Svijetlosive je boje, a s donje strane bjelkaste. Kada ga se promatra u moru leđa su mu u zlatno-sivkastim nijansama , a na suhom je srebrnosiv kao i ostale vrste cipala. Kozmopolitska je vrsta i živi u svim krajevima svijeta gdje se temperatura mora ne spušta ispod 8 stupnjeva. Mlađi primjerci obitavaju na mjestima gdje je more bogato zooplanktonom i sitnim beskralježnjacima, dok su odrasli vegetarijanci i hrane se uglavnom algama. Bataš preferira život na površini mora i ne zalazi jako duboko, najčešće do 2 metra dubine. Dok se druge vrste cipala mrijeste u zimskim mjesecima, bataš to obavlja ljeti a za vrijeme mrijesta udaljava se od obale. Meso bataša je izrazito cijenjeno, mekano i bijelo.

Zakonom propisana minimalna zakonska duljina za lov bataša je 20 cm, a za sve ostale vrste cipla 16 cm. No mnogi ribolovci, ribari pa i inspektori teško uočavaju razlike među vrstama, pa je kontrolu izuzetno teško provoditi. Osim toga, minimalna mjera od 16 cm je za manje vrste - plutaš i mržnjak - nerealna, pogotovo za plutaša koji je sa 16 cm pravi kapitalac. Na drugu stranu, balavac sa 16 cm vjerojatno ne doživi ni spolnu zrelost.

Cipli su vrsta koja živi u plovama, a u doba parenja u određenoj plovi može biti i preko 1000 jedinki. Često se mogu vidjeti kako se mrijeste trljanjem više manjih mužjaka o veću ženku, kada ženka izbacuje 7 miljuna jajašaca koja se nošena strujom izliježu pelagijski. Većina karakteristika određene vrste cipla primjenjiva je i kod ostalih vrsta. Na nekim dijelovima Jadrana još uvijek se mogu vidjeti stara uzgajališta cipala koja su bila građena u plićacima mutnijih uvala i estuarija. Cipli bi se navukli u poluograđeni prostor, koji bi se nakon njihovog ulaska zatvorio. Također, za izlov su se koristili sokovi nekih biljaka koji bi ciple omamili ili usmrtili, dok je takav lov danas nezamisliv i nedopustiv. Kada je riječ o preživljavanju, cipli su u tome majstori - za razliku od riba otvorenog mora oni žive na mjestima u kojima su česte nagle promjene temperature, saliniteta, PH, zagađenosti... Zbog stalnog kretanja i velike količine energije koju troše na hranjenje, cipli brzo troše kisik kojeg ionako u plitkom ili zagađenom moru nema dovoljno, te ga nadoknađuju uzimajući zrak ustima koja podignu iznad površine. No, moraju se i odmarati pa ih često vidimo u pozi kako lagano lebde iznad dna, jedan kraj drugog. U doba odmora dok metabolizam radi, pokreću im se samo prsne peraje. Tada su i najranjiviji, te im se često dogodi da ih neki grabežljivac iznenadi i otkine komad tijela ili peraju, što za njih može biti fatalno.

Pero Ugarković
5.10.2006