Orada i brancin dvije su ribe različitih obitelji, izgleda, načina života, ali povezuje ih način lakog uzgoja i cijenjenost njihovog mesa pogotovo kod ulova divljih pripadnika ovih vrsta. Razvoj uzgoja riba počeo je 80-ih godina u Italiji, a danas zauzima vrlo važno mjesto u poljoprivrednoj grani. Ulovljene žive ribe se otkupe i presele u tank sa kontroliranom temperaturom mora gdje se mužjaci i ženke mrijeste. Kada se izlegu, larve se prebacuju u posebne tankove gdje se hrane u kontroliranim uvjetima i količini posebno spravljene hrane. O ovoj temi napisani su mnogi znanstveni radovi, a u Hrvatskoj je marikulturna znanost na visokoj razini. To pokazuju i domaći znanstveni radovi, nekoliko proizvođača riblje mlađi, velik broj uzgajivača u morskim kavezima i veliko tržište, pa čak i izvoz. I orada i brancin lako se mogu uzgajati i u kućnim akvarijima. Kaže se da kada brancin u akvariju jede da se isplati ići na more panulavati.

Orada

Orada (Sparus aurata) pozlaćena u svom znanstvenom imenu sigurno je jedna od najljepših i najukusnijih riba mnogima. Kod nas se koristi veliki broj imena: komarča, lovrata, podlanica i sigurno ima najviše imena koje svi znaju, a pripisuju se istoj vrsti. Prirodno stanište ovog sparida prostire se od Baltičkog mora na sjeveru, do Zelenortskih otoka na jugu, uključujući i cijeli Mediteran i Crno more gdje spada u rijetku ribu. U svijetu nema mnogo riba sličnih oradi iako se kod mnogih sparida vide neke njene osobine. Najsličnija joj je južnoafrička vrsta pod imenom (Sparodon durbanensis) ili razbijač školjaka u slobodnom prijevodu. Uglavnom se drži obalnog područja, rijetko na brakovima, a rijetko i zalazi na dubine veće od 50 metara osim u slučajevima kada prelazi iz jednog staništa na drugo. Imaju ovalni oblik i vrlo jake glave. Svaki primjerak ima različit oblik lica, poput čovjeka. Zubi orade su također raznovrsni, prednji zubi imaju i predatorska svojstva, dugi su i oštri dok su bočni sve tuplji i razvijaju se u nekoliko redova kutnjaka koji su sposobni zdrobiti i najtvrđe morske organizme. Iznad škržnog zaklopca smjestila se tamna mrlja koja služi za odbijanje zraka sunca od osjetljivog oka. Ponekad imaju i zlatno narančastu mrlju koja je kod uzgojenih primjeraka nevidljiva, a iznad te mrlje i ljubičastu dok im se između očiju nalazi zlatna linija. U nekim slučajevima manje orade zbog prehrane orade poprime zlatnu boju ili bijelu bez mrlje, ovisno o terenu gdje se nalaze.

Orada je vjerojatno najzahvalnija riba za uzgoj. Tradicionalno se uzgajala u nekim dijelovima svijeta u poluzatvorenim lagunama da bi se 80-ih godina razvio današnji način uzgoja u velikim kavezima. Danas se u svijetu proizvede preko 100 000 tona oradi godišnje, a najviše u Grčkoj, Turskoj i Španjolskoj. U Hrvatskoj se proizvede preko 1000 tona godišnje u ribogojilištima raspoređenim po cijeloj obali. U nekim su mjestima svijeta uvezene orade radi lakog uzgoja kao primjerice u Omanu i Kuvajtu gdje orade jedu konstantno cijele godine zbog toplije klime te rastu dvostruko brže. Prebjegle orade već su zauzele i mjesto u lokalnoj morskoj zajednici. Količina prijavljenih ulovljenih oradi u svijetu je manja, i negdje je oko 10 000 tona godišnje, a ako se tome doda broj neprijavljenih sigurno se neće doći ni približno do četvrtine broja uzgojenih oradi što samo pokazuje koliko je uzgojena orada važna za prehranu. Proizvedena orada od 0.35 kg u pravilu košta od 3 - 4 eura.

Orade se pare u studenom i prosincu, kada se stvaraju velika jata na pojedinim lokacijama koje im pogoduju za mrijest. Mrijesti se na otvorenom moru i dublje od 20 metara. Jajašca se izlegu na otvorenom moru i razvoj larve traje 50 dana nakon čega u proljeće mlade orade pronalaze plitke terene bogate algama, obično su to estuariji ili velike uvale boćate vode. U uzgoju mogu se stvoriti uvjeti da se orade reproduciraju i više puta godišnje. Orada je kao riba sposobna preživjeti i u nagloj promjeni saliniteta i temperature. Poznat je i podatak da im ne smeta gustoća populacije od 1000 jedinki po kubnom metru. Odrasli primjerci nakon hladnijih zimskih dana tijekom kojih su se držali dubljeg mora i uglavnom postili zbog slabijeg metabolizma dolaze mršavi u pliće more tražiti hranu. U proljetnom periodu orade iste dužine su manje znatno manje težine nego iste u jesenskom periodu. Razlog je taj što se u toplijem dijelu godine bogato hrane raznovrsnom hranom koja ih udeblja do listopada kada se ponovno nalaze u društvu ostalih jedinki i zajedno se pripremaju na novo mriješćenje. U toplijem dijelu godine treba se najesti dobro i za zimski post koji će ponovno uslijediti nakon napornog i iscrpnog mrijesta. Orada je spremna za parenje nakon 1 do 2 godine kao mužjak koji nakon 3 godine postaje ženka. Prijelazno razdoblje je vjerojatno negdje pri 0.8 kg težine i oko 35 cm dužine. Zanimljiv je podatak da zbog statističkog odnosa na kraju parenja u slučaju velikog broja mužjaka u grupi više će se oradi pretvorit u ženku kroz sljedeću godinu nego što bi bio slučaj kod manjeg broja mužjaka. Najveće ženke koje imaju i najveći apetit hranu nađu brzo i efikasno, sposobne su nakratko doći u plićak, pojesti nekoliko školjki ili ježeva i vratiti se brzo u dublje more gdje poboljšavaju svoju probavu sa gutanjem cijelih trpova, rakova, muzgavaca i lovom na sitnu ribu i glavonošce. Orade se najviše hrane u zoru i navečer, dok po danu znaju istraživati teren i vratiti se navečer da pojedu ono što su vidjele. Po noći bez mjesečine orade spavaju u travi ili između stijena, dok u noćima sa mjesečinom nastavljaju sa aktivnostima hranjenja i istraživanja. Velik orade često napadaju sitnu ribu, a znaju pratiti jata zubaca u njihovom lovu. Panulašima nije rijetka lovina velika orada koja se bacila na živu lignju. Najveće orade mogu preći 7 kg, no nevjerojatan je podatak da je najveća orada uhvaćena na ušću Rhone u Francuskoj bila teška 17 kg. Orade u pravilu žive nešto preko 10 godina, a u prve dvije godine su nešto manje od 40 deka.

U nekim krajevima Hrvatske gdje se nalaze uzgajališta školjki orade rade veliku štetu, a zbog velike količine dostupne hrane i težeg ribolova nalaze se u velikom broju. Zbog lakog uzgoja i velikog broja oradi koje su pobjegle iz ribogojilišta može se reći da je danas oradi na nekim mjestima i više nego što ih je bilo u prošlosti, što je rijetkost s obzirom na današnji razvijeni ribolov i osiromašenje mora. Naravno veliki je broj manjih primjeraka koji brzo završe u nekoj vrši, mreži ili bivaju "uhvaćene" dinamitom. Zbog svih ovih razloga lovostaj na oradu nije uveden. Orada je riba koja je u sportskom ribolovu kraljica i ulov koji se ne zaboravlja tako lako, pogotovo kada se iz mora izvuče primjerak veći od 1.5 kg. Zbog njenog lukavstva veliki je broj sportskih ribolovaca koji uživaju loveći orade.Ulov velike orade nije nimalo lagani trofej. Što se tiče kulinarstva, malo je reći koliko je njezino meso cijenjeno i ukusno. Prirodne orade koje nisu uzgojene tako se rijetko pojavljuju na ribarnicama upravo iz razloga što se ribu može prodati po dobroj cijeni u svakom ugostiteljskom objektu.

Brancin

Brancin, lubin, smudut (Dicentrarchus labrax) riba je koja još uvijek u sebi ima veliku dozu mističnosti. Sama njegova porodica (moronidae) koja je tek nedavno odvojena u posebnu obitelj i sadrži 6 svjetskih vrsta brancina. Dugo se pisalo da je brancin u obitelji sa kirnjom (seranidae), a sa tom obitelji dijeli dosta rodbinske sličnosti. Naš brancin je pravi europski brancin jer nastanjuje obale cijele Europe. Izduženog je oblika, velikih usta, boje olovno sive, na donjem dijelu tijela svjetlije. Na škržnom zaklopcu ima nekoliko jakih bodlji. Kao i orada neki dijelovi svijeta gdje je razvijen uzgoj ribe doveden je i brancin, na nekim mjestima je stvorio novu zajednicu, kao u Crvenom moru, dok je u nekima bilo prehladno da postane trajni stanovnik kao na Islandu.

Za brancina mnogi kažu da je najinteligentnija riba u moru, voli istraživati i pamti događaje iz prošlosti. No ono što ga najviše košta glave jest njegova hrabrost i neustrašivost jer prije svega malo je toga u njegovom prirodnom ambijentu što mu može nauditi. Treba naglasiti da je brancin veliki morski predator, najveći strah i trepet plitkih terena na kojima obitava. Iako nema pravila kod njegovog izbora terena čini se da više preferira pjeskovito, ljušturasto i travnato dno, te mutnije more. Također je poznato da je brojniji u sjevernom dijelu Jadrana dok je na južnom dijelu brojan samo na određenim lokacijama. Način i mjesto pojave brancina daju već spomenutu dozu mističnosti ovoj ribi. Počevši od jeseni brancini se nalaze po cijeloj hrvatskoj obali sa punim gonadama spremnim za izbacivanje. Mužjaci i ženke razlikuju se po obliku tijela, mužjaci imaju duže i tanje tijelo, dok ženke imaju šire tijelo iza glave. Mužjaci se u jesenskom razdoblju skupljaju u jata i zajedno traže ženke. Kada se susretnu počinje ljubavni ples na način da mužjaci trljaju tijelo o tijelo ženke. Ta igra je duga i mukotrpna čemu svjedoče i ozlijede koje se nalaze na donjoj strani pojedinih primjeraka u tom razdoblju. Za zimskih mjeseci brancin nestaje iz obalnih područja bez traga, vjerojatno u dubinu, jer se spominje da su uhvaćeni primjerci i na 100 metara dubine. No ono što je interesantno je činjenica da kod brancina nema pravila, te u zimskim mjesecima može biti brojan uz obalu. Kada mu iz nekog razloga odgovara doba dana, brancina se može susresti uz obalu neovisno o godišnjem dobu dok slijedeći dan više nema ni jednog primjerka na vidiku. Sredinom proljeća dolazi do novog pojavljivanja brancina uz obalna područja. Na nižoj temperaturi njihovo se razmnožavanje nastavlja, ali sada u manjem intenzitetu nego krajem jeseni. Dolaskom ljeta i većih temperatura brancina opet nema na vidiku, a smatra se da veliki primjerci odlaze na mjesta gdje je hladnija temperatura, ušća rijeka ili ispod termoklime. Brancini mogu živjeti i u slatkovodnom ambijentu, tako se ponekad primjerci mogu vidjeti uzvodno daleko od samog ušća. Najpoznatiji su prizori smuduta sa rive u Metkoviću u hladnoj Neretvi, upravo u ljetnim mjesecima. Neovisno o godišnjem dobu sa sigurnošću se može reći da se brancini izraženije pojavljuju na nekom području za vrijeme niskog tlaka zraka, jačih strujanja te plime. Brancin je u pravilu noćni lovac što pokazuju njegove velike oči prilagođene za potragu u mraku. Spoznavši lubinov ciklus kretanja došlo se do mnogih zaključaka o njegovom sezonskom pojavljivanju. Tako je kod mnogih podvodnih ribolovaca uvriježena teorija da brancini ljeti borave na sjevernom Jadranu, kroz jesen kreću u migraciju na jug te se odvajaju na putu i spajaju sa brancinima koji su cijelu godinu bili na tom području. Čak postoji i teorija da brancin na krajnjem jugu preplivava Jadran.

Jajašca brancina izlegu se nakon nekoliko dana, i larve koje žive na otvorenom moru nalaze svoj novi dom gdje ih struja nanese. Mladi brancini hrane se isključivo planktonskim organizmima, kad malo narastu crvima i manjim račićima dok odrasli isključivo žive od svoje lovine rakova, glavonožaca i riba. Ponekad ne izbjegne ni svježu strvinu koja mu se nađe na putu, pogotovo brancini koji su već naviknuti na takve obroke u lukama. Za lov upotrebljava posebne taktike kao što su šuljanje kroz morske trave ili maskiranje u jatu cipala. Kako su brancini noćne ribe ponekad im treba odmor pa legnu na pješčano ili posebno odabrano mjesto. Nije rijetkost uočiti brancina kako se odmara ispod nekog kamena ili u hladu pontona i brodova gdje jednostavno lebdi. Nedorasli brancini na leđima imaju crne pjegice koje izgube sa zrelošću. Vjerojatno zbog toga dolazi do zamjene sa još jednom vrstom brancina koja živi u Mediteranu i to samo na njegovom zapadnom i južnom dijelu. To je brancin piknjavac (Dicetrarchus punctatus) koji može narasti samo do 5 kg težine. Izgledom je sličan našem europskom brancinu osim što ima svjetliju put i istaknute crne pjegice po tijelu. Smatra se da živi po cijelom Jadranu no rijetko je viđen u našem moru. Vjerojatnije je da je nazočan na južnom dijelu Jadrana na talijanskoj obali.

Naš brancin može narasti i 14 kg i biti dug 1 metar. Kada bi živio do svoje maksimalne težine živio bi i preko 15 godina. Uzgojenom brancinu treba manje od dvije godine da dođe od težine od 0.40 kg, dok istome iz prirode treba duže razdoblje. Uzgoj brancina u svijetu duplo je manji od uzgoja orade i negdje je oko 50 000 tona godišnje, pri čemu opet prednjači Grčka kao glavni proizvođač. Uzgojeni brancin dosta je tamniji i plaviji od divljega, a čak i kada pobjegne iz kaveza ostaje mu boja uzgoja na tijelu duže razdoblje.

U nekim ribolovnim društvima povremeno se puštaju mlađi brancina u more kako bi se obogatio riblji fond. Također kao i kod orade, kod ove vrste nema lovostaja iz sličnih razloga. Po ukusu se može mjeriti samo sa ribama u prvoj kategoriji, a kada se pogodi dan podvodni ribolovci mogu napraviti pravu gradelašku feštu. No valja biti selektivan i u tim situacijama jer ukoliko uhvatimo velikog brancina ne treba pretjeravati sa ulovom manjih ili više velikih ženki. Iako se umjetno obnavljaju, pravi divlji brancini su ipak posebniji, ukusniji i pravi lukavi grabežljivci

Pero Ugarković
5.5.2006